Običaj paljenja blagdanskih vatri u predvečerja Vidova, 15. lipnja, Ivanja, 24. lipnja i Petrova dana 29. lipnja, nekada je bio raširen na cijelom području dubrovačke okolice. Upravo zbog obrednih vatri, ali i zbog svog smještaja u ljetnoj polovici godine, ti su sveci nosili pučki naziv „ognjari“. Vatre, „ognje“, palila je seoska mladež ispred crkve, na seoskim križanjima, proširenjima, gumnima, ulicama i ispred kuća, a u okolici Dubrovnika nosili su različita imena poput „viganj“, „standio“, „svitnjak“, „radovanje“, „dub“, „kralj“, „kraljica“, „baldakin“, „lumenacija“ i dr. Običaj preskakanja preko vatre u Dubrovniku se najdulje zadržao ispred crkvice sv. Ivana na Konalu, gdje se nekada osim preskakanja krijesa izvodila i poskočica uz pratnju Gustava Agazzija na lijerici. Nakon preskakanja kolendavalo se po uglednijim kućama na Konalu. Vatre su se palile i na Ilijinoj glavici, Bosanci, Srđu te po okolnim visovima. Mladež bi zadjenula cvijeće u kosu ili iza ušiju i preskakala vatru vičući: „U ime Boga i sv. Ivana, za gospođu ili gospođicu tu i tu!“ Prema kazivanju dr. Ernesta Katića, pri paljenju i preskakanju ognja uoči Sv. Vida u Dubrovniku se pjevala pjesma: „Budila majka Vidoja, uoči danka njegova: Tvoje je društvo ustalo, otišlo, sine, u gore (...)“
O običajima ljetnih obrednih vatri na dubrovačkom području piše kustos našeg Etnografskog muzeja Ivica Kipre.
Cijeli tekst možete preuzeti ovdje.