Blagdanu Kristova Uskrsnuća prethodi Veliki tjedan ili „Velika setemana“, vrijeme u kojem se možda na najbolji način ocrtava otajstvo Kristove pasije, ali i sva ljepota brojnih pučkih pobožnosti, vjerovanja i praksi što su se kao dio tradicije očuvale do danas. Na Veliku srijedu izlaže se Presveto na klanjanje, na Veliki četvrtak je obred pranja nogu, na Veliki petak procesija Presvetog, dok je Velika subota nekada bila dan odvezivanja zvona, umivanja u cvijeću i blagoslova hrane i vatre. U predvečerje Velikog četvrtka, ili ujutro toga dana, vrši se i blagoslov svetog ulja. Sveto Trodnevlje, od Velikog četvrtka od Velike subote, vrijeme je najdubljih vjerskih osjećaja, liminalno vrijeme u kojem na simboličkoj ravni završava jedan ciklus, jedan život, da bi se uskrsnućem odrugotvorio u višoj razini postojanja. Upravo između te dvije krajnosti, dvije točke u vremenu, muke i smrti kao kraja i uskrsnuća te vječnog života kao izraza beskraja, koprena između našeg svijeta i onostranosti je najtanja.To je i razlog zašto je upravo to vrijeme obilježeno posebnim sustavom vjerovanja u kojem pojedine radnje ili akcije imaju svoj odraz ili reperkusije u kršćanskom tumačenju ili pučkoj religioznosti. Himna „Gloria in Excelsis“ u obredima Velikog četvrtka i Velike subote, znak je toga vremena koje se slikovito uprizoruje zavezivanjem i „odriješivanjem“ zvona. U tom muklom vremenu, ispražnjenom od radosti, umjesto zvonkih otkucaja moglo se čuti tek repetitivno „graktanje“ zvrčkoge, čegrtaljke ili škrebetaljke kako raspiruje tišinu. Dok se zvona nisu odriješila, nije se smjelo dirati u zemlju, jer se vjerovalo da u njoj počiva Isusovo tijelo. To je bilo i vrijeme strogog posta o kruhu i vodi, tzv. „glorijanja“ za one koji su na takav način Kristu prinosili žrtvu. Postilo se i u korizmi, a obilježje duhovne pripreme bile su i brojne molitvice, koje su najčešće pastirice na paši na poseban način pjevale. Posebno je raširena molitvica koja sto očenaša koja se izgovarala bacanjem 100 kamenčića. Od drugih molitvica ovdje ćemo navesti one najljepše iz Dubrovačkog primorja te po jednu iz Župe dubrovačke i Konavala. Donosimo ih u nizu:
„Na vrh gore Kalvarije crkvica je sagrađena i tamjanom okađena. U njoj šjedi Djevin kokot pa on Djevu Maru budi: „Il sniš ili spiš il’ na sinka svog misliš? Žuđeli ti dođoše, tvoga sina nađoše, na križ ga raspeše. Slavna krvca kapaše, slavna krvca tecijaše po drvetu i kamenu. Anđeli s neba slijetaše, u kitice skupljaše, u vijence izvijaše te oltare nakitiše, slavnom krvi Jesuzovom.“ (kazivačica Jele Biskup, Dubrovačko primorje)
„Na vrh gore Kalvarije, tu bi propet sin Marije. Pokraj njega nitko nema, neg’ tetka mu Mandaljena i mati mu, Gospe slavna. Klekla Djeva na koljena pa se moli za grešnike: „O Isuse, sine mili, mole ti se svi grešnici da im, sinko, grijehe prostiš.” Isus majci odgovara: „Majko moja, i majčice, za ne rijet tuđa ženo. Kako ću im grijehe prostiti? Kršćani su svi grešnici. Što je malo, što veliko, sve je grijehom nadojeno. Nema časa, nema ure da se sa mnom ne zaklinju; il’ ranama il’ mukama ili mojim teškim križem. Slava tebi, Gospodine slavni, Jezus Isukrste." (kazivačica Ane Glumac, Lisac, Dubrovačko primorje)
„U onoj gori Gorušnici mala crkva sagrađena i tamjanom okađena. U njoj sveti kokotići pjevaju, bude Djevu Mariju: „ Ustani, Djevo Marijo! Ili tmiš, ili spiš, ili čudan sanak sniš? Ovude Židovi prođoše, tvoga Sinka uhitiše, na glavu mu trnovu krunu staviše. Kud slavna krvca kapaše, anđeli s neba silazili, svetu krvcu kupili, u kitice kitili, u vijence vili, u kaleže slili, na nebesa nosili. Na nebesima posvetili i oltare nakitili slavnom krvi Isusovom”“ (kazivač nepoznat, Majkovi, Dubrovačko primorje)
„Božja Mati grebu gredi, cviličući i plačući, i križu se primičući. Pri’ križ, Bože, drvce tvoje, pusti, Bože, kite tvoje da se hvate ruke moje. Isus pleći progovara, progovara, proromana. Koji bi se kršćan našo da bi ovu molbu izmolio na blag danak, na Veliki petak, po pedeset puta, da bi mu se Gospa prikazala prije smrti petnaest dana pa bi njemu govorila: „Putuj, putuj moj putniče. Tebe Gospa u raj vodi da se u raju raduješ, rajsku slavu uživaš.” Slava tebi, gospodine.“ (kazivačica Jele Biskup, Dubrovačko primorje)
„O Isuse, željo moja, tebe želi duša moja. Blago duši, blago tijelu tko oltaru pristupiva, tko u prsi često prima, sveto tijelo Jezusovo. Svetom tijelu Jezusovu duša leti, tijelo trepti po’ dva krila anđeoska i po‘ desno Jezusovo. Sam je Jezus s križa reko: „ Koja bi se duša našla od grešnika do grešnice da bi ovu molbu rekla uz korizmu četres’ dana, četres’ dana, četres puta, svaki danak po jednaput, a u petak i pet puta, u subotu sedam puta, u nedjelju devet puta, tri bi duše sahranio: i očevu, i majčinu, i onega ko se moli, i onega ko govori. Sine Božji, budi hvaljen po sve svijeke vjekov. Amen. Slava tebi Gospodine, slavni Jezus Kriste.“ (kazivačica Ane Glumac, Lisac, Dubrovačko primorje)
„Uzmislimo, braćo, danas, ko j’ na križu umro za nas, kraj nebeski, Jezus dobri, koj’ nas smrti oslobodi. Misli rane, misli čavle, koj’ na križu s’ na sve strane. Al’ se bojiš mili brate, kako Jezus prima za te? Od žalosti, od Marije, primi križa kalvarije.“ (kazivačica Ane Svetac, Doli, Dubrovčko primorje)
„Sunce sjaše i presjaše, gdje anđelak s dušom bješe. Đe si, dušo, pokrijepljena, po anđelu pozdravljena? Sutra ćemo putovati dugijem putem, tijesnijem klancem, mimo ono rosno polje. Susrest će nas nečastivi, on će nama govoriti: „ Hote k nama, duše naše” Umjet’ ćemo, rijet’ ćemo: „Nijesmo vaši niti ćemo. Bog je nama ostavio, sto križića, sto amena, sto Božije’ molitvica na bag danak, na Veliki petak.“ (kazivačica Ljerka Milić, Mandaljena, Župa dubrovačka)
„O ružice rumena koja s’ Boga rodila, a Ivana krstila. Krsti Ivo i mene radi Boga i vjere. Evo nama ide Uskrsenje, svemu puku na veselje, a mrtvijem na spasenje. Spasi Bože duše naše, i našije’ roditelja.“ (kazivačica Nike Sjekavica, Majkovi, Dubrovačko primorje)
„Ide Djeva slavnim grobom, sve cvilući, uzdišući i za križem potežući: „ Ajme, križu, slavno drvce, što ti primi moga sina, više mrtva nego živa.” Ko bi ovu molitvicu govorio na blag danak, na Veliki petak, Bog bi mu do lijep dar na umrli dan.“ (kazivačica Kate Stahor, Majkovi, Dubrovačko primorje)
„Evo ide sveto uskrsnuće, svemu svijetu na stvorenje, sirtoama utješenje, mrtvim dušam na spasenje. Spasi Bože duše naše kao i ono tijelo vaše, tijelo trepti, duša leti pod dva krila andioska i pod treće jezusovo! Ko se Bogu preporuči od njega se ne odluči. Po sve vijeke vijeka amen sine božji budi hvaljen.“ ( kazivačica Ane Stijepović, Majkovi, Dubrovačko primorje)
„O moj dobri Isuse,koji se grijehom vrijeđaš, a pokorom tažiš, čuj vruće molbe puka svoga, daj milostivo mir u naše dane! O moj dobri Isuse, koji si bio od Jude izdajnika cjelovom izdan, od Petra zatajan,konopcima vezan kao jaganjac, pravedan na posvetilište poveden, i pred prijestoljom Ane, Kaife, Pilata, Iruda nepristojno prikazan, od krivih svjedoka potvoren, zaušnicama i pogrdama izmlaćen, zapljuvotinama popljuvan,dračama okrunjen, iz haljina svučen, na križu pribijen, na križ uzdignut, među lupežima postavljen, žuči i ostom napojen, i kopljem ranjen, ponizno te molimo da na dan Sudnji zaslužimo čuti s desne tvoje - Dođite blagoslovljeni! Molim Gospodine, neka se moli za nas sad, i na času smrti naše Blažena Djevica Marija, čije je majčinsko srce za vrijeme muke, probio mač boli. Dragi moj Isuse, Koji se grijehom vrijeđaš, a pokorom tažiš, čuj vruće molbe puka svoga! Pomiluj nas! Smiluj se nama Gospodine! Smiluj se nama!“ (kazivačica Nike Ruso, Močići, Konavle)
Pored raznolikih molitvica kojima se izražavala pučka pobožnost, od kojih neke sadrže i pseudokršćanske motive, sastavni dio zadružnog života u vremenu korizme i „Velike setemane“ bila je zajednička večernja molitva Gospina plača ili Muke Gospodinove, a molio se i „Put od križa“. U dubrovačkom kraju prepoznajemo nekoliko različitih oblika ove molitve, u proširenom i skraćenom obliku. Posebnu toplinu pučke pobožnosti daju lokalne crkvene izvedbe muke u Čilipima, Cavtatu, Slanome, Stonu i drugdje, kao i procesija Presvetog pod baldahinom okruženog velikim svijećnjacima – „torkulima“ te pjevanja kakva nalazimo na Korčuli.
Na Pelješcu i drugdje zabilježene su i „iluminacije“, vatrene baklje što ukrašavaju procesijsku stazu. Jedinstvena pojava je i procesija s „brkačićem“, jednim od bratima bratovštine Gospe od Karmela u Trpnju, što se odvija na Veliki petak. Identitet „brkačića“ odjevenog u dugu bijelu halju s kukuljicom, bio je skriven, a biti „brkačić“ osim osobne žrtve za Krista, značilo je čast i ponos. Upravo zbog toga, postojala je duga lista čekanja na tu ulogu. Križ kojeg je nosio brkačić, mogao se napuniti ciglama kako bi bio teži i time je žrtva bila veća. Posebnost Velikog petka su i napjevi poput onoga „Puče moj“ s lokalnim osobitostima.
U Janjini se, kao i u nekim drugim mjestima na dubrovačkom području, pjevaju „Jeremijine tužaljke“ ili „lamentacije“ koje tamo zovu „štenja“. U Stonu pjevaju pjesmu „Pomiluj me Bože“ što ju je napisao Antun Gruha. Neizostavan je i glazbeni simbol dubrovačkih Uskrsa tzv. uskršnja posljednica „Svetilištu vazmenome svi kršćani hvale dajte“, što se pjeva na cijelom području, a u Majkovima u Dubrovačkom primorju izvodi na posebna način.
Veliki petak bio je dan posta i nemrsa. Spremale su se priganice, riba i kupus. U petak ujutro uređuje se i priprema Kristov grob. Već od sredine korizme ili na Blagovijest – „Luncijatu“ sijala se pšenica, leća, grah, ječam, čime se ukrašavao „Kristov greb“ ili „Pokopanje“. U tom se očuvala i pretkršćanska ideja o buđenju prirode i novog života inkorporirana u kršćansku sliku Kristova uskrsnuća. Mlađe djevojke natjecale su se čije će zelenilo za Pokopanje biti ljepše. Sijalo se tako da bi se sjeme stavilo u posudicu pod žetak ili badanj u potpuni mrak, te bi ga se povremeno škropilo vodom dok ne pobijeli. U isklijano zelenilo postavljao se lumin ili svijeća. Posebna pažnja posvećivala se ukrašavanju cvijećem, često bijelih i žutih boja, poput miholjica (šeboja), bogiša ili irisa (perunika), kala, lijera (ljiljana), narcisa, lula (sunovrata), carevića (zumbula), đurđica i jorgovana. Posebno lijep prikaz Kristova groba, svojevrsnu dioramu izradio je naš Vlaho Bukovac za crkvu svetog Nikole u Cavtatu.
Posebnost dalmatinskih krajeva je i čuvanje Kristova groba koje održavaju muškarci stražari tzv. „žudije“, njih 12 sa zapovjednikom „judom“. U našoj županiji najpoznatije su žudije iz Župe svetog Ilije u Metkoviću osnovane 1857., kada je Ante Golušić taj običaj u Metković donio iz Loreta. Osim metkovskih, poznate su još i Vidonjske iz Vida koje djeluju od 1935. godine. Žudije se javljaju još i u Vodicama, kao i u Varešu u Bosni i Hercegovini. Nekada su u pojedinim mjestima Dalmacije žudije, umjesto rimskih odijela, nosile mornarske monture. Drugdje su pak stražu oko Kristova groba čuvali lovci, vatrogasci ili članovi bratstva odjeveni u svoje uniforme ili pak u svečana odijela. U Čilipima su za vrijeme stare Jugoslavije oko „Pokopanja“ stajala dva žandara koja bi se smjenjivali kao straža.
Velika subota ili Glorija, ponegdje se nazivala i Bijela subota. Nekada su se taj dan djeca umivala u cvijeću kojega su nabrali dan prije ili ujutro toga dana. To bi se najčešće činilo odmah po „odrješenju“ zvona. Djevojke iz Primorja ubrale bi svakoga cvijeća, ali je moralo prevladavati crveno, jer je to značilo da će im lice biti lijepo i rumeno. Stariji ukućani umivali bi se u toj vodi sa željom da se pomlade i da bolje vide. U Trnovici su se djeca na Gloriju umivala u pripremljenoj hladnoj vodi, uz zazive za zaštitu od bolesti i: „Sveti Srđu ne daj na me grđu! Sveti Srđu digni s mene rđu!“ To je bila formula za zaštitu od bolesti i nameta. U Konavlima se vjerovalo da kada zazvoni Glorija, majke uobičavaju razvijati iz povoja djecu, pa dijete stane slobodno mahati nogama. Majka ga prihvati objema rukama ispod pazuha pa ga po postelji premeće, ne bi li što prije prohodalo i odviklo se od pelena.
Nekada se hrana na blagoslov u kofici ili košicu nosila na Gloriju. U Konavlima se nosila pogačica s jajem, četiri jaja, soli, šibice, malo bobice, slanića ili drugih sočivica, bočica za krštenu vodu, mladi luk, pa i sjeme dudova svilca. U Dubrovačkom primorju se, uz jaja, kruh, sol i sir, na blagoslov nosio barut i olovo s kojim se u slučaju nevremena pucalo u oblake, budući da se vjerovalo da su u oblacima negromanti. Osim toga, za Uskrs se u dubrovačkom kraju pripremao obredni kruh „teharica“ ili „ručica“, pletenica s jajem, koji je poput ukrasa stajao na stolu. Tijekom subote domaćice bi pomele i očistile ognjište, jer se u subotu večer unosila nova blagoslovljena vatra. Ta se vatra palila najčešće od lozovih hrekova ispred crkve. Kad bi svećenik tu zajedničku vatru blagoslovio, svaki domaćin bi grančicu odnio na svoje ognjište.
Pisanice ili „pengana jaja“ nekada su se bojala ili „mastila“ u prirodnim bojama poput one od broća, kori oraha, jasena, šipka, jabuke i sl., a najčešće u kori od luka tzv. lučini. Mast je riječ praslavenskog porijekla koja je označavala upravo boju. Bojanje jaja odvijalo se najčešće na Veliki petak. Jaja koja su ostajala samo u boji, u „masti“ i nisu se pengala, nazivala su se „kaluđeri“ ili pak samo „omašćena jaja“. Ona koja su se ukrašavala uzorkom – pengom, nazivala su se „pengana“. Kuće u koroti kuhale su jaja, ali ih nisu bojale. Osim prirodnih boja, u upotrebu su kasnije ušle i „varzilo“ boje dobivene od brazilskog drveta te „kartela“, odnosno boja za odjeću. Pengana jaja izrađivala su se batik tehnikom uz pomoć pčelinjeg voska, „čantrlice“, „teće“ ili „skandaleta“ sa žarom te glavičaste igle „batočke“ ili „baturače“, „batvačice“, ubodene oštrim dijelom u grančicu. U starije vrijeme umjesto igle, koristio se štapić trave „skrašnjice“, „strašnjice“, „konjske trave“, „dijamanat trave“ ili sijerka. U Konavlima se, u starije vrijeme, kao staro sredstvo za penganje koristio smokvin pup, no njime su se postizali deblji nepravilni nanosi voska. Za precizno ocrtavanje florealnih, vegetabilnih ili animalnih motiva, kao i apstraktnih simbola, najčešće se koristilo pero ili penica.
Motive ili penge na pisanicama Dubrovačkog primorja možemo podijeliti u tri skupine: a) one koji odražavaju estetiku zakašnjelog seoskog baroka (kao i nošnja Dubrovačkog primorja), kapljičastog uzorka, često radijalnog rastera, koje prepoznajemo kao tipično primorske penge „paunovo pero“, „sunce“, „kolo“, križ, a ponekad i linijski „grančica“, „klas pšenice“„pas“, „zvjezdica“, „grozd“; b) pretkršćanske simbole koji su se očuvali do srednjeg vijeka - „grabljice“ ili „češljići“, „zvrkovi“, „osimce“, „kuke“, „ruža“. „skalice“ što se izvode penicom; c) motive ptice, leptira, cvijeta (tulipan, suncokret, ljubičica, jorgovan, narcis), „na srce“; d) florealne i apstraktne motive rubom ukrašene zrakama - nalik dlačicama, koji su bili tipični za pengana jaja Majkova.
Pisanje poruka na jajima pojavljuje se u 20. stoljeću. Svoja pengana jaja s ljubavnim porukama djevojke su darivale mladićima, a nevjeste svome mužu. U Dubrovačkom primorju je majka nevjeste koja se tu godinu udala, morala pripremiti veću količinu penganih jaja koje je njezina kćer dijelila svim sudionicima svadbe. Tako je dvanaest penganih jaja darivala kumu, a po šest svakome od svata koji su te godine pratili svadbu. U Konavlima je također bio običaj da nevjesta dijeli jaja rodbini, odnosno svojti.
U Bijelu subotu raspremaju žene kuću, pa onaj dan urežu mladih sredica, malo pora i moraća da zamiriše zelena menestra. Domaćin odsiječe bijele pečenice da zamasti kupus, bude tu i vilica svinjske glave i plućanica. Ponegdje se skuha i kokoš. Nakon razdoblja posta svi su se radovali Uskrsu. Gledalo se i kakvo će biti vrijeme na Cvjetnicu te se po njemu predviđalo vrijeme za Uskrs – „Ako pokisnu pome, neće pokisnut jaja“.
Na Uskrsnom stolu ujutro je ukućane dočekala teharica – pletenica s jajem koja je bila blagoslovljena dan prije, a tu je bila i pogača ili fogaca te jaja. Uspomena na teharicu očuvala se u uzrečici – „Božić lukova, a Uskrs teharice!“ Nakon što bi se poškropili blagoslovljenom vodom, doručkovali su. Ljuske jaja, korice i mrvice kruha nisu se bacale u smeće, već u vatru koja se upalila blagoslovljenim šibicama. U Dubrovačkom primorju djeca su se darivala s jajima i igrala igre poput „bidenja“, „biđenja“, iskušavanja čvrstoće jaja zubima, „tucanja“, „valje“ i „na gađanja“.
Prvi dan po Uskrsu u Dubrovačkom primorju su analogno božićnom vremenu nazivali isto Šćepan (Stjepan) dan. Čestitke za Uskrs bile su: „Nazdravje ti Uskrsenje!“, „Nazdravje ti Skrsenje i šarena jaja!“, „Čestito ti crljena jaja i zelena trava! Bog ti do svako dobro!“, „Sretan Uskrs želim svima ponajviše kršćanima!“ ili „Sretan Uskrs i crvena jaja, Đurđev dane i zelena trava! Ne vjerujem ni Đurđevu danu, što ne vidim na jasenu granu!“. U uspomeni su ostale sačuvana i pjesmice: „Uskrsenje i crvena jaja, Đurđev danak i zelena trava, Spasov danak i bijeli sirci, Trojica crnoglav bobica, Vidov danak u klasu pšenica, Petrov danak…“ ( Dubrovačko primorje) te „Skrsenje i šarena jaja, Đurđev danak i zelena trava. Spasov danak i gore i polje“ (Pelješac).
Ivica Kipre, viši kustos
LITERATURA:
Čapo Žmegač, Jasna. 1997. Hrvatski uskrsni običaji, Golden marketing, Zagreb.
Tolja, Nikola. 2008. Imotica kakve više nema, Imotica – Dubrovnik.
Šimunović, Ljiljana (priredila Ljiljana Marks). 2011. Križi lete po nebu – molitvice iz Dubrovačkog primorja, Dubrovnik.
Milošević, Đerek, Lana. 2015. Pome i pengana jaja, Dubrovačkih muzeji, Dubrovnik
Terenski zapisi Ivice Kipre