Advent ili došašće vrijeme je unutar liturgijskog kalendara u kome se kršćani pripremaju za blagdan rođenja božjeg sina Isusa Krista. Okosnicu toga vremena čine četiri nedjelje došašća te nekoliko važnih svetačkih blagdana. Prva nedjelja došašća ujedno je i prvi dan nove liturgijske godine. Uz blagdane svetog Andrije, svete Barbare, svete Lucije, svetog Nikole i svetog Tome, pučka tradicija poznaje i Djetinjce (druga nedjelja došašća), Materice (treća nedjelja došašća) i Očiće (četvrta nedjelja došašća).
Neizostavan dio ukrasa naših domova u vrijeme došašća je i adventski vijenac. On je kao i božićno drvce, bor ili dubak, u naše krajeve stigao iz germanskog kulturnog kruga, no ipak nešto kasnije – sredinom 20. stoljeća, kada se prvenstveno mogao naći u crkvama i imućnijim građanskim obiteljima.
Hrvatsko selo je, u kontekstu došašća, ipak bilo sklonije drugačijim praksama poput posta, molitve, zornica, suzdržavanja od proslava i svadbi i sl., osim pjevanja kolendi. Već od 4. stoljeća postojala je praksa četrdesetodnevnog posta, kao i u korizmi, no ona se u Katoličkoj crkvi, za razliku od istočne nije održala. Običaj sijanja pšenice na svetu Barbaru ili svetu Luciju, koji ima refleksije u korizmenim običajima vezanim uz sadnju i pripremu ukrasnog bilja, leće, graha ili pšenice za Kristov grob – Pokopanje, može se smatrati ranijim praoblikom ukrašavanja kućanstva zelenilom – vijencem, simbolom nove plodne agrarne godine.
Preteča adventskog vijenca, kakvog danas poznajemo, bio je drveni kotač s dvadeset malih crvenih svijeća za dane u tjednu te četiri veće bijele svijeće za nedjelje došašća, što ga je u domu za siromašnu djecu – „Das Rauhe Haus“ u Hornu kod Hamburga, 1838. godine postavio evangelistički pastor Johann Hinrich Wichern. Već oko 1850. takav se vijenac počeo ukrašavati zimzelenim biljkama, običaj se proširio diljem Njemačke, a zatim Europe i svijeta. Umjesto prvotno većeg broja svijeća, od kraja 19. stoljeća započelo se s postavljanjem samo četiri svijeće. Prvi takav vijenac u Katoličkoj crkvi postavljen je 1925. u Kölnu.
Na našem području s obzirom na povijesne i društveno-političke okolnosti druge polovice 20. stoljeća, kršćanski repertoar simbola i značenja zamijenjen je svojevremeno onim nametnute službene provenijencije. Kako svjedoči Dunja Rihtman Auguštin u svojoj knjizi o Božiću, nova vlast je krajem četrdesetih i u pedesetim godinama proslavu Božića zamijenila proslavom Nove godine. U tom pokušaju reinterpretacije vjerskih simbola i značenja u one profane, bez refleksije u osobnoj duhovnosti, čestitali su se praznici i Nova godina, božićni bor je postao novogodišnja jelka, adventski vijenac novogodišnji vijenac, na kojemu se pored ostalog, kako smo uočili, često susreće veći ili manji broj svijeća od adventske četiri. Uspostavom Hrvatske države i jačanjem nacionalnog identiteta osnaženog procesom retradicionalizacije, adventski vijenac i njegove četiri svijeće (nada, mir, radost i ljubav) ponovno su našle svoje mjesto u hrvatskoj popularnoj kulturi.
Viši kustos Ivica Kipre
Literatura:
Rihtman Auguštin, Dunja. 1992. Knjiga o Božiću, August Cesarec, Zagreb.
Čapo Žmegač, Jasna (et al.). 1998. Etnografija. Svagdan i blagdan hrvatskog puka, Matica hrvatska, Zagreb.