Sveta Barbara je kako se pretpostavlja rođena u 3. stoljeću u Heoliopolisu u Egiptu ili u Nikomediji u Maloj Aziji, a umrla je mučeničkom smrću 306. godine. Jedna je od 14 svetaca pomoćnika kojih se zaziva kod iznenadne i nepripravne smrti, udara groma i pojave požara. Zaštitnica je rudara, topnika, vatrogasaca, ljevača, ali i drugih opasnih zanimanja. Slavi je i Istočna i Zapadna crkva. Prema Zlatnoj legendi Jakova Varaginskog, njezin otac koji je bio poganin nije joj dao da se uda oženi, već je htio da bude uz njega, stoga ju je zatvorio u veliki toranj. Čuvši za kršćanski nauk, Barbara se odluči pokrstiti pa pozove svećenika maskiranog u liječnika. Nakon što se pokrstila, vidjevši dva malena prozora na tornju, odluči da se probije i treći kao simbol Svetog Trojstva – tri prozora kroz koja se duša puni svjetlošću. Čuvši da je postala kršćankom, otac je preda vlastima te joj nakon mučenja on sam odrubi glavu. Vraćajući se kući nakon dovršetka strašnog čina stvori se velika oluja i grom ubije oca. Slijedom te kazne koja je pogodila njezina oca, Barbara je postala zaštitnica od groma i vatre, ali i zaštitnica topništva, ljevača topova i dr.
Njezini ikonografski atributi su kula s tri prozora, kalež i hostija, ali i paunovo pero, jer se držalo da je iz Heliopolisu, koji je bio poznat po čudesnoj ptici feniksu koja se pomlađuje. Crkve svete Barbare podizane su na uzvisinama iznad sela i gradova, kako bi ih čuvale od gromova, prirodnih katastrofa i neprijatelja. Njoj u čast velike crkve posebno su podizali rudari. Štovanje joj je bilo osobito rašireno i kod Slavena, a za pretpostaviti je da je u određenoj mjeri pored drugih svetica naslijedila pretkršćansko štovanje gromovite Morane, odnosno njezine majke Mokoši. U pučkim predodžbama ponekad se poistovjećivala sa svetom Kumernisom (poznata je i pod drugim imenima Wilgefortis, Liberata i sl.), zbog pučke etimologije njezina imena Barbara od lat.„barba“ – brada. Osim toga, kod obije svetice hagiografija govori o temi vjenčanja, samo što se Barbara htjela udati, a Kumernisa nije. Ona je, naime, molila Boga da je spasi od nevoljenog prosca, pa joj je narasla brada, što je pak odbilo ženika. Zbog toga je pribijena na križ. Posebno zanimljiv prikaz svete Kumernise u Hrvatskoj je onaj što se nalazi baš u drvenoj kapeli svete Barbare u Velikoj Mlaki izgrađenoj u 17. stoljeću.
Čašćenje svete Barbare u Dalmaciji je bilo jako rašireno. Posebno se zazivala kao zaštita od groma, pa se tako na Pelješcu govorilo – „Santa Barbara, San Simon, libere ne de sto ton, de sto ton, de sta saeta, Santa Barbara benedeta!“ Na širem dalmatinskom području postojala je i tradicija kuhanja posebnog uvarka od žitarica i sočivica za njezin blagdan. Nekoliko dana prije Svete Barbare djevojke u Konavlima započele bi pripremati drva i grančice za pripalu vatre na kojoj će se pripremati uvarak. Tako prikupljeni svežnjevi grančica nazivali su se „varine balice“. Uvarak od sočivica i žitarica (graha, slanutka, boba, bobice kuruza, pšenice i dr.) tzv. „vara“, pripremao se u Konavlima uoči samog blagdana. Dok je domaćica pripremala objed za sutra, čobanice koje su prethodno skupile drva, nalagale bi ih uz pjesmu:
„Kuva se vare varica, Da se koti jagnica,
Kuva se vare varica, Da se koti kravica,
Kuva se vare varica, Da se koti kozlica,
Kuva se vare varica, Da se koti prasica,
Kuva se vare varica, Da se leže koškica,
Kuva se vare varica, Da u polju rodi šenica,
Kuva se vare varica, Da nam rodi lozica,
Kuva se vare varica, Da nam rodi bobica,
Kuva se vara, Barbara, Ne učini djeci skandala!“
Varu u „kačulu“ preko noći je čuvala „straža“, prekrižena žlica i viljuška u znaku križa. Rano ujutro djevojke su se ustajale i gledale koja će prije baciti malo varice u izvor vode, jer se vjerovalo da će ta biti sretnija u nadolazećoj godini. Zatim se od varice davalo svakoj vrsti stoke da jede, kako bi bila napredna. Za objed su ljudi također jeli varicu, a spremala se i čobanima za pašu. Prilikom uzimanja varica govorio se blagoslov – „Koliko zrna, toliko uboraka!“ Zanimljivo je da se nekada taj dan nije jeo kruh. Radi plodnosti stoke čobani su ovce, ali i drugu stoku, udarali grančicom lovorike govoreći – „Vari, vari, varica, da se koti kravica i bijela ovca jagnjića! Koliko ima na ovome rodica, onoliko mi okotila kravica! Koliko ima na ovome rodica, onoliko mi okotila jagnjića! Koliko ima ovome rodica, onoliko mi okotila ovnica.“ Udaranje zelenom šibom, najčešće mladicom lovorikom, putem kontagiozne ili prijenosne magije, mladost, zdravlje i plodnost trebali su s biljke prijeći na životinju ili čovjeka. Tako su se i na Mladence djeca udarala štapićem da bolje rastu ili su ih baba i majka udarile koji put govoreći - „Uzmi dobro, vrgni zlo!“ Skuhana vara nekada se jela i dva dana nakon Svete Barbare od čega je ostala uzrečica: „Varica vari, Savica (u katoličkom kalendaru toga dana označena su imena Krispina, Sabo, Slavka) hladi, Nikolica kusa.“
U Dalmaciji se vjerovalo da će vrijeme kakvo bude na Svetu Barbaru biti četrdeset dana iza, ta ako taj dan zagrmi, grmjet će češće. Prilikom kuhanja vare u Konavlima se promatralo odakle će vara provrijeti, pa se slijedom toga gatalo koji će dio sela ili polja dogodine roditi. Isto tako se vjerovalo da će sutra dan puhati vjetar upravo iz onoga smjera gdje je provrela vara, te da će za Božića biti upravo onakvo vrijeme kakvo je bilo na Svetu Barbaru. Takvo gatanje ostatak je pretkršćanskog svjetonazora u kome je obredno jelo bilo žrtva namijenjena božici plodnosti, ali istovremeno i je bilo njezina apstraktna hierofanija (očitovanje svetog). Za pretpostaviti je da se radi o „interpretatio christiana“ (kršćanskom supstitutu), slavenske božice Morane, koja se u našim predajama javlja i kao ostarjela, te se označava općom imenicom – „baba“, što je ustvari i njezina hipostaza (personificirani atribut božanstva/ jedan od oblika pojavnosti). Kada je riječ o pretkršćanskom ženskom načelu, mogu se razlikovati četiri simbolična koda koja su mu pridružena. Prvi je živežni kôd, u kojem je ženski element, božica, doveden u suodnos s brašnom, kruhom i kolačima unutar agrarnog diskursa, odnosno s kravom, mesom, plodnošću stoke unutar stočarskog diskursa. Drugi je lascivno-erotski kôd, gdje je izražena njezina spolna neumjerenost, reprodukcija, rađanje, svadba, veza uz vodu i vlagu, mekušavost i slično. Treći je meteorološko-temporalni kôd, koji je postavlja u relaciju prema oluji, vjetru, magli, kiši, ledu, ali i prema pučkom kalendaru ili općem protoku vremena: „prošla baba s kolačima“ ili „trla baba lan, da joj prođe dan“. Četvrti, tanatološki kôd prokazuje je kao zlokobnu htonsku božicu koja ubija, donosi smrt i negativno se odnosi prema djeci i braći što se očituje u uzrečicama – „Sveta Vara, Barbara ne čini braći/ djeci skandala!“ Zadržat ćemo se na meteorološko-temporalnom kôdu u vezi s „babom“. U dalmatinskom zaleđu vrijeme između 10. i 12. ožujka nosilo je naziv „babina huka“, a babini jarci, kozlići, pozajmenici ili ukovi nazivali su se dani susnježice s ledom koji su se pojavljivali u ožujku, najčešće oko Blagovijesti. Tome treba pridodati i naziv „babin kut“: stranu svijeta odakle najčešće dolazi pogoršanje vremena – sjeverozapad, kao i narodni termin za dugo toplo ljeto u listopadu – „bablje ljeto“. Dvije dječje pjesmice iz Župe dubrovačke u lirskoj kodifikaciji, meteorološkom i stočarskom diskursu, pjevaju o babi i na sljedeći način:
Igra baba kraj peći. Puštila kose niz pleći. Izgubila tobolac.
Našo joj ga trgovac. Daj mi, trgo, tobolac, ja ću tebi petorac.
I petero jagnjadi, i kravicu s teleton.
Leti, maglo vitorog, ni na pero ni na rog! Eto babe za tobon!
Nosi žigu na ožegu, da te stigne, da te žigne, đe počineš
da pogineš.
U liku svete Barbare, naslućujemo neke od spomenutih kodova i time starijih vjerovanja. Zanimljivo je da se nekada u Konavlima na Svetu Barba nije jeo kruh, što se može protumačiti kao tabuiziranje, dok s druge strane jele su se kuhane žitarice i sočiva, kao i sijala ukrasna pšenica, što se danas uobičajeno radi na Svetu Luciju. Posebno je značajan broj žitarica i sočivica što se stavljao u posudu za kuhanje, devet odnosno sedam. To je još jedan pokazatelj koji potvrđuje ovo jelo kao obredno i namijenjeno onostranom. Svetu Barbaru i svetu Luciju osim sijanja pšenicu, vezuje vatra i svjetlost, odnosno skupljanje drva za potpalu. Prisjetimo se „varinih balica“, ali i Lucinog pridjevka Drvarica. Nadalje, gatanja o vremenu koja susrećemo kod Svete Barbare susrećemo i na dan Svete Lucije. Dvanaest dana od Svete Lucije do Božića, zapisuje se vrijeme jer se vjeruje da oni predstavljaju dvanaest mjeseci, a isto se tako bacaju i papirići i gata o budućem ženiku. Na Svetu Luciju se ponegdje započinjalo s izradom malenog tronošca, koji je trebao biti dovršen na Badnjak, a onaj tko bi se tada popeo na njega u crkvi mogao je vidjeti koje su žene vještice. Vrijeme između Svete Barbare i Lucije i Božića bilo je obilježeno brojnim vjerovanjima, a te dvije svetice pokazuju nam se kao svojevrsni pandani. Ako ih promatramo kao simbole pretkršćanskih arhetipskih ideja, onda su one ipak različite, Barbara je gromovita, ognjevita, osvetoljubiva, a Lucija je nova svjetlost, toplina, gotovo da se o njima može govoriti kroz opozicije noć – dan , telurno – celestijalno pa čak i staro – mlado. Obje su djevice, no njihovo djevičanstvo obilježeno je različitim kontekstima.
Posebno mjesto u običajima oko Svete Barbare imao je i polaženiki ili položajnik, prva osoba ili životinja koja na blagdan uđe u kuću. U Konavlima se vjerovalo da ako dođe muški polaženika tada će prvo rođeno dijete u toj kući ili životinja te godine biti muško, ako pak ženski polaženik tada žensko. No, vladala je i „agurija“ da je bolje da prvo dođe muški u kuću čestitati jer će onda kuća biti sretna i sve će ići naprijed, u kući i toru. Pjesmice koje su izvodile čobanice i mladi u Konavlima nalažući vatru za varicu ili udarajući lovorikom stoku, zapravo su dio polaženičkih zaziva koje susrećemo i drugdje. One su, kako izgleda u Konavlima s vremenom očuvale izdvojene, onda kada se običaj polaženika već počeo gubiti, te su ga preuzeli mladi iz kuće. U Slavoniji je polaženik donosio blagostanje i obilje u kuću, oponašao bi leženje kokoši i govorio – „oteljilo se, oprasilo se, oždribilo se, omacilo se, oštenilo se, izgleglo se!“ Oko Koprivnice polaženik je izgovarao blagoslov – „Na tom mladom letu zdravi i veseli, tusti i debeli kakti jeleni! Daj vam Bog kokoši, guske, race, piliće, teliće i praščiće. „
Konavoska pjesnikinja Marija Novaković u zbirci pjesama „Oči djetinjstva“ izdanoj 1985. pjesmom „Sveta Vara Barbara ne daj djeci skandala“ opisala je svoja sjećanje, ali i ulogu svete Barbare u običajima i vjerovanjima konavoskog puka uz plodnost i obilje stoke i zemlje. Središnji dio te pučke prakse je kuhanje uvarka od devet sočivica odnosno žitarica. Njezinu pjesmu prenosi i Aldo Ivanišević u svojoj čuvenoj kuharici „Dalmatinska kuhinja“, navodeći kazivačicu, ali ne dajući do znanja da se radi o autorskoj pjesmi, za razliku od one koju donosi Paulina Bogdan Bijelić koja je dio pučke običajnosti. Donosimo ovdje u prilogu i pjesmu Marije Novaković.
Viši kustos Ivica Kipre
Literatura:
Badurina, Anđelko. 2000. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.
Gavazzi, Milovan, 1991. Godina dana hrvatskih narodnih običaja, Hrvatski sabor kulture, Zagreb.
Bogdan Bijelić, Paulina. 1905. Manji prinosi: Varin dan u Konavlima, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knj. 10, JAZU, Zagreb, str. 209.-216.
Balarin, Nike. 1901. Gatanje na Grudi: po kazivanju Pave Boroje i Pave Bratoš, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knj. 6, JAZU, Zagreb, str. 312-320.