Zajedno s Germanima i Baltima Praslaveni su, kako nam pokazuju arheološki tragovi kulture polja sa žarama/urnama, u najvećem broju svoje mrtve spaljivali, iako treba napomenuti da je jedan dio Slavena koji su živjeli na prostoru istočne Europe, nadomak susjedima Skitima i Sarmatima, prihvatilo njihov običaj pokapanja pod grobnim humcima ili tumulima. U svom članku „Dimom u nebo. Obred spaljivanja mrtvih u starim i tradicionalnim kulturama, sa posebnim osvrtom na poganske Slovene“ filolog i indoeuropeist Aleksandar Loma donosi niz zanimljivih jezičnih relacija koje nam pomažu da bolje razumijemo život naših predaka. Loma tako navodi pretpostavku da etimologija riječi oganj, praindoeuropski *(o)gnis, latinski ignis, litavski ugnis, staroslavenski oгнь (ognj), upućuje da je ona upravo označavala pogrebni oganj, vatru u obrednom kontekstu. Slavenski termin oganj - *ognь (ognj)kod Slavena na jugoistoku Europe zamijenjen je vremenom vatra - *vatra koja je u vezi s iranskim atar-/ aθr- te koji se nametnuo kao zamjena za indoiranski *agni- vjerojatno u trenutku napuštanja obreda spaljivanja.
Koliko je pogrebna vatra bila važna poganskim Slavenima, govori nam posredno i do danas očuvana ideja o vampiru ili vukodlaku, pokojniku koji se ustaje iz groba. Riječ vampir je u europske jezike pristigla s područja jugoistočne Europe te se posredstvom austrijskih novina proširila zapadom. Vampir je bio nespokojan mrtvac koji je ustajao iz groba i uznemiravao svoje najbliže. Uz već široko rasprostranjenu ideju da ga se treba probosti glogovim kolcem, isto tako je sve do dvadesetog stoljeća prevladavala praksa spaljivanja leša takvog pokojnika. U tom činu sačuvalo se sjećanje na pretkršćanski obred spaljivanja mrtvaca kod pretkršćanskih Slavena. Objašnjenje značenja južnoslavenske riječi vampir ili ruske uпыp (upir) dala je T.V. Lukinova navodeći da se radi o izvedenici iz praindoeuropskog (o)n-puros što se reflektira i u staro grčkom a – pyros, „bez vatre“, što je označavao pogrebni obred bez upotrebe inače obavezne vatre. Slijedom toga, vampir je označavao mrtvaca koji je suprotno uobičajenom obredu ostao nespaljen te tako neupokojen luta okolo. Pučka religioznost je razdoblje od četrdeset dana nakon smrti ostavila služenoj religiji - kršćanstvu da putem svoga obreda upokoji mrtvaca i provede ga na drugi svijet. Ako taj obred, prva sahrana nije uspjela te se nakon četrdeset dana mrtvac ustane kao vampir ili vukodlak, tada stvar u svoje ruke preuzima stara obrednost koja kao riješenje nudi spaljivanje pa se tu radi o sekundarnoj sahrani. Uz nazive vampir ili vukodlak u dubrovačkom kraju pojavljivali su se i nazivi vukozlak, lorko, orho, kudlak, tenac, stjenjak, okamenjak, kosac, nekrštenjak, košac ili kosac i sl. Dubrovački naziv lorko očuvao je uspomenu o demonu ili čudovištu koji jede ljudsko meso u okolici Napulja – Huorco, dok je u italskoj i etrurskoj mitologiji Orcus bio bog podzemlja suparnik neba. Prema Apuleju i Petroniju bio je prikazivan kao demon koji rukama ili kliještima hvata ljude i proždire ih, a prikazivao se kao dlakavi bradati div. Da je orho mogao biti i životinja potvrđuje kazivanje s Pelješca, naglašavajući da je to morala uvijek biti neka dlakava životinja. Lorka je u našem kraju trebalo zapet, destrigat, skonđurat, zakantat ili zaklet odnosno očitati mu molitvu i probosti ga trnovim kolcem. Košac ili kosac bio je također vrsta vampira – smrti koji je poput srednjovjekovne figure smrti kosio ljude. Kada bi takvo biće zakucalo na vrata nije se smjelo pitati „ko si“ jer bi čovjek tada bio pokošen. Zaštita od kosca bio je čin mljevenja žrvnja, mahanje blagoslovljenom pšenicom i palmom, dok je rezanje žile ispod i iznad koljena ili kože ispod nožnog palca kako se ne bi mogao napuhati i kretati, važilo za lorka.
Cijeli tekst višeg kustosa našeg Etnografskog muzeja Ivice Kipre pročitajte ovdje.