Dubrovački muzeji

 

Zavirite u tradicijski nakit dubrovačkog kraja!

Etnografski muzej Dubrovačkih muzeja u bogatom i raznovrsnom fundusu čuva i kolekciju tradicijskog nakita, koji se sustavno prikupljao i obrađivao u sklopu zbirki narodnih nošnja iz dubrovačkog kraja, nastalih od sredine 19. do prve polovine 20. stoljeća.

Etnografski muzej kolekciju nakita prikupljao je od svojeg utemeljenja, najvećim dijelom otkupom i donacijama. Iako većina imena donatora nije ostala zabilježena, posebno mjesto među njima svakako pripada našoj sugrađanki, povjesničarki umjetnosti i konzervatorici Patriciji Veramenta. Ona je 2014. godine Etnografskom muzeju oporučno ostavila trinaest primjeraka tradicijskog zlatnog nakita dubrovačkog kraja koji je prikupila tijekom života. Deset primjeraka reprezentativnog nakita (pet para naušnica, dvije ogrlice, jedna s privjeskom, te tri broša) koje ovdje predstavljamo, dio su zbirki narodnih nošnji Dubrovačkog primorja i Elafita te Rijeke i Župe dubrovačke.

Dubrovački muzeji su ovu vrijednu kolekciju javnosti prezentirali putem izložbe „Donacija Patricije Veramente“, autorice Pavice Vilać, u Kneževu dvoru u sklopu manifestacije Noć muzeja 2014, a posjetitelji su je mogli vidjeti sve do sredine travnja te godine. Nakon toga, dio predmeta iz donacije izložen je u stalnim postavima Kulturno-povijesnog muzeja u Kneževu dvoru i Etnografskog muzeja u žitnici Rupe.

Treba napomenuti kako se među najpoznatije i najraznolikije oblike tradicijskog nakita dubrovačkog kraja ubrajaju radovi dubrovačkih zlatara, nastajali od sredine 19. pa sve do prve polovine 20. stoljeća, koje je nosilo stanovništvo sela Župe i Rijeke dubrovačke te Dubrovačkog primorja. Primjerci ženskog nakita su, u odnosu na muški, daleko brojniji, raznolikiji i tipološki bogatiji, što potvrđuje činjenicu kako su se žene kitile više od muškaraca.

Ženski je nakit izrađen od plemenitih materijala tehnikama lijevanja i filigrana te pripada jadranskom tipu nakita. Zlatni nakit uglavnom se kupovao tijekom pripremanja miraza ili za darivanje u prigodi zaruka. Bogatije seosko stanovništvo uglavnom je kupovalo veće količine nakita - razne tipove naušnica, ogrlicu „kolarin“s privjeskom, broševe i različito zaručničko prstenje. Naslijeđeni se nakit pomno čuvao - najbolji komadi nosili su se u iznimno rijetkim prigodama, ponajviše u onima svečanima i blagdanskima. Na taj se način pokazivala moć i ugled obitelji. Općenito su se za nošenje nakita poštovala određena nepisana pravila koja su se ponegdje sačuvala do danas. Nakit se obično čuvao u drvenim oslikanim kutijicama različitih veličina, koje su se spremale u manji, odijeljeni dio „skrinje“ (škrinje) – „kokulu“ ili u „burale“ (komode).

 

Viša kustosica Barbara Margaretić, voditeljica Etnografskog muzeja

25.5.2020.