Dubrovački muzeji

 

Na današnji dan 1678. u tamnici silistrijskog zatvora preminuo je Nikola Bunić

„Portret Nikole Bone Dubrovčanina. U izlogu »Salona Galić« izložen je starinski portret plemića dubrovačkog Nikole Bone. Portret je star preko 250 godina i dosta je dobro sačuvan. Radnja je dobra, te se osobito ističu ruke i oči. Portret ima svoju historičku vrijednost. Nikola Bona-V[u]čićević bio je delegat Senata slav[ne] [Dub]rovačke republike, koji je sa svojim neobičnim gragjanskim vrlinama znao u raznim prigodama štititi životne interese malene države sv. Vlaha. Njega je Senat izabrao, da skupa sa Marinom Guč[et]ićem traži u ime republike smanjenje nametnutog danka od Bosanskog Paše. Danak je bio u novcu i u naravi. Netom su stigli na kapije bosanskog paše odmah su ih uapsili i zatvorili. Iz Bosne otpreme ih u strašne tamnice Silistrije. Nesretni Nikola Bona u mukama i okovima umre 16. augusta 1678, ostavljajući potomstvu primjer, kako se umire za slobodu svoga grada i svoje domovine. Bona drži u ruci turski ferman, a ispod slike stoji natpis: »Nicolaus De Bona Joannis Filius Ad Turcarum Imperatorem Legatus Silistriae in vinculis et carcere squalore pro patriae libertate obiit die XIV. Augusti 1678«. Ovaj portret je originalan, a samo jednu kopiju njegovu posjeduje obitelj Bona u Dubrovniku. Portret je vlasništvo supruge g. Tome Selema u Staromgradu. Tko želi potanje informacije glede cijene ove slike, neka se obrati na »Salon Galić«.“

Ovu vijest donose splitske novine „Novo doba“ u broju 218 od četvrtka 10. rujna 1925. godine, a prenosi je i dubrovačka „Narodna svijest“ od 15. rujna iste godine.  

Daljnju sudbinu portreta Nikole Bunića, djela nepoznatog slikara iz 1678. godine, pratimo u muzejskoj  dokumentaciji Kulturno-povijesnog muzeja u Dubrovniku. Obogatila je muzejski fundus kao poklon obitelji Selem. Slika je već 1950. godine izložena na Kulturno-historijskoj izložbi u Kneževu dvoru, u prvom reprezentativnom salonu na katu. Danas se nalazi u stalnom postavu muzeja, u nekadašnjoj sudnici, uz ostale povijesne portrete uglednih Dubrovčana.

Kako navodi citat s početka teksta, Nikola Bunić (oko 1635. – 1678.), diplomat, pravnik i pjesnik, posvetio je život Dubrovačkoj Republici obavljajući najodgovornije funkcije. Tri puta je biran za kneza, a preživjevši Veliku trešnju 1667. godine djelovao je u spašavanju gradske imovine, obnovi grada i održavanju dobrih odnosa s Venecijom i Osmanskim Carstvom. Više je puta bio poklisar, a odlazak u posljednju diplomatsku misiju bio je za njega koban. Godine 1678. s Marinom Gučetićem je krenuo u Sarajevo kod bosanskog Ahmed-paše tražeći smanjenje harača. Ne pristajući na iznos kojeg je Porta ponudila, bačeni su u tamnicu silistrijskog zatvora u današnjoj Bugarskoj. Nakon dva mjeseca, kako je navedeno na natpisu ispod portreta, 16. kolovoza 1678. Nikola Bunić je umro od bolesti i iscrpljenosti. 

Komemoracija uz počasni govor održana je u crkvi sv. Vlaha,  a u dvorani Velikog vijeća Senat mu je podigao spomen-ploču.

Nekoliko je njegovih pjesničkih djela sačuvano u prijepisima, među njima i spjev o obnovi Dubrovnika nakon potresa, gdje u prvom stihu Bunić pjeva svome gradu:

„Pusti gorke tvoje smeće

Dubrovniče, vjerni Grade

ter na nove dike i sreće

svjetlji i veći sprav' se sade.“

(M. Tatarin, Feniks. Život i djelo Nikolice Bunića, NZMH, Zagreb, 2004., 187)

 

Kustosica Lucija Vuković

16.8.2020.