Osim “glavne kuhinje” u potkrovlju Kneževa dvora, postojala je kuhinja u ključarevom stanu u istočnom polukatu, od koje je do danas sačuvano jedino ognjište.
I dok su se knez i njegova obitelj u vrijeme Dubrovačke Republike, doseljavali u Dvor samo na mjesec dana, a zločinci su – čekajući u pritvoru ishod postupka ili služeći kaznu – u tamnicama katkad živjeli mjesecima, pa i godinama, jedini dugotrajni stanari zgrade bili su ključar Dvora i njegova obitelj s poslugom. Stanovali su u istočnom polukatu, do kojega su vodile stube iz atrija, u potpuno opremljenoj stambenoj cjelini, od koje je do danas sačuvano jedino ognjište u kuhinji.
Zadaće ključara/tamničara detaljno su regulirane propisom iz 1461., ne slučajno u vrijeme kada se Knežev dvor pretvarao u pravu državnu zgradu. Temeljna mu je zadaća bila otključavanje i zaključavanje vrata Dvora i čuvanje ključeva. Vjerojatno je bio općenito zadužen za sigurnost zgrade, jer je između njegova stana i prostorije za zdure na katu postojala izravna komunikacija unutarnjim stubama, očito zato da zduri mogu po potrebi brže sići u prizemlje. Inače, prostorija za zdure nalazila se u istočnom krilu kata, to jest iznad ključareve kuhinje.
U Dvoru su inače noćili i vojnici na straži, ne uvijek besprijekornog vladanja. Tako je, na primjer, barabant Nikola Bugarin 1720. noću napao ključarevu ženu i sluškinju, a nakon ponovnog primitka u službu zatečen je u Dvoru mrtav pijan, nakon što je nožem napao drugog vojnika.
Ključar je bio odgovoran za svu opremu kneževa stana. Još 1475. stavljeno mu je u dužnost da pri odlasku kneza kojemu je istekao mandat pregleda jesu li sve stvari na broju i dojavi Malome vijeću ako što nedostaje.
Ujedno je bio i domar zgrade, skrbeći se o metenju (finom metlom od lisičjih repova), skidanju paučine, pranju soba i stubišta, čišćenju dimnjaka, krečenju, tamanjenju miševa i svim drugim poslovima održavanja i čišćenja.
Prema propisima iz 15. stoljeća, tamničar je bio dužan ključeve tamnica čuvati u zasebnoj škrinjici, a svake večeri osobno pregledati sve zatvore. No bjegovi nisu bili nimalo rijetki. Katkad im je pogodovalo to što je tamničar zanemarivao svoje obveze, prepuštajući obilazak tamnica ženi i puštajući zatvorenike noću u atrij. Tijekom vremena stega je općenito znatno popustila, pa je potkraj Republike bilo posve uobičajeno da se „običnim“ zatvorenicima vrata zaključavaju tek na večer ili čak da ih se pušta noćiti doma.
Tamničar se također skrbio o osnovnim potrebama zatvorenika, primjerice, za siromašne je naručivao odjeću, slamarice, jedeći pribor, svjetiljke i hranu.
Preuzeto iz teksta Nelle Lonze „Prostori vlasti, prostori svakodnevice“, koji je objavljen u katalogu ''Knežev dvor u Dubrovniku, utvrda – palača – muzej” u izdanju Dubrovačkih muzeja 2016. godine, str. 250-251.