Dubrovački muzeji

 

Pasko Baletin u Dubrovačkim muzejima

Dubrovački muzeji čuvaju brojne uspomene grada koje svjedoče o njegovoj bogatoj prošlosti. Podsjećaju nas na iznimno vrijeme i iznimne ljude koji su ga činili. Satovi kojima su se Dubrovčani služili za mjerenje vremena dio su Zbirke varia Kulturno-povijesnog muzeja. Jedan od njih osobito je intrigantan. Radi se o mehanizmu sata s gradskog Zvonika koji je otkucavao vrijeme od 1781. do 1886. godine.

 Izgrađen 1480., Zvonik je polovicom 18. stoljeća bio dotrajao i zastario. Profesor Antun Vučetić u „Narodnoj svijesti“ br. 25 iz 1928. godine piše da je stara javna gradska ura brojala sate od 1 do 24, s početkom pola sata iza zalaska sunca, kada bi zazvonila večernja Zdrava Marija. Za vrijeme ljetnih mjeseci, sat bi se svakog 1. i 15. dana u mjesecu pomicao za pola sata unazad. Tako je Dubrovčanima brojanje vremena ljeti počinjalo iza 8 sati navečer, a zimi već oko 5 sati i 45 minuta popodne.

Godine 1780. dubrovački Senat je odlučio da se stari sat na Zvoniku zamijeni novim, onim koji „zvoni od 12 do 12 ura“. Odbačena je prvotna ideja narudžbe sata u Parizu, za koju je ponude prikupio i dubrovačku vladu savjetovao Ruđer Bošković (Dubrovnik, 1711. – Milano, 1787.). Izrada novog sata povjerena je dubrovačkom uraru, fra Pasku Baletinu (Stravča, 1715. – Dubrovnik, 1792.). Samouk, ali s rijetkim smislom za mehaniku, fra Pasko je za života opremao satovima franjevačke samostane na području Republike, kao i svoj matični samostan Male braće. Sat za gradski Zvonik izveo je od 21. ožujka do 23. prosinca 1781. godine, iskorištavajući postojeće dijelove. Novi suvremeniji željezni mehanizam stručnjaci danas opisuju:  postavljen unutar „krletkastog“ okvira, imao je šest zupčanika, vretenastu zaprečnicu s krilcima kao zaporima, oscilator i dva drvena valjka na kojima je bilo namotano uže za regulacijske utege. Ploča brojčanika bila je emajlirana, s dvanaest rimskih brojki koje označavaju sate. Dio mehanizma činio je i brojčanik s kazaljkama u obliku sunca, kolokvijalno nazivan „hobotnica“, mjeden i pozlaćen, s dvanaest povijenih krakova. Urar je uveo još jednu novost: otvorio je prozorčić s južne strane zvonika, gdje se na pokretnoj poluzi polagao fenjer koji je sat činio vidljivim po noći.

Godine 1886. bio je dotrajao i Baletinov sat te je sljedeće godine zamijenjen novim. Stari sat je uklonjen i najprije smješten na katu Sponze, no zbog nedostatka prostora odbačen je u staro željezo te odložen na obalu Porta. Od propadanja ga je spasio Ivo pl. Saraca, koji je 1906. godine financirao oporavak starog „dobnjaka“ i  donirao ga Domorodnom muzeju. Mehanizam sata, zajedno s nekad pozlaćenom „hobotnicom“ i izvornim Zelencima, dugo je godina bio izložen u atriju Sponze. Danas, iznova restauriran, čini dio stalnog postava Kulturno-povijesnog muzeja.

Ono što je ostalo poznato tek uskom krugu stručnjaka predmet je koji pripada pretpovijesti Baletinova sata: drveni kalup za lijevanje kazaljki. Kalup se sastoji od komada debele drvene grede koja s dvije strane ima željezni valoviti okvir oblika najduljeg kraka „hobotnice“. U kalup se ulijevalo olovo, a potom se na njega stavljao lim koji se oblikovao, savijao batom na osnovu olovnog odljeva. Znajući da je fra Pasko Baletin bio i vrstan drvodjelac, pretpostavlja se da je i ovaj predmet sam izradio. Otkupljen je za Muzej 1914. godine.

Gradski sat na Zvoniku, s novim mehanizmom, replikama „hobotnice“ i Zelenaca te električnim brojačem sati i minuta, još uvijek nam pokazuje vrijeme. Na neka prošla vremena podsjeća natpis u kružnom okviru, ispod brojčanika sata, o franjevcu Pasku Baletinu iz Konavala i njegovu poduhvatu iz 1871. godine.

 

Kustosica Lucija Vuković

 

 

 

 

23.6.2020.