• Povećaj font
  • Smanji font
  • Promijeni kontrast
  • Sivi tonovi
  • Promijeni vrstu slova
  • Vrati izvorno
  • Povećaj font
  • Smanji font
  • Promijeni kontrast
  • Sivi tonovi
  • Promijeni vrstu slova
  • Vrati izvorno

Kako Vam možemo pomoći?

Svakodnevica dubrovačkih tamnica

1.3.2021.

U tamnicama u sklopu kompleksa Dvora i Vijećnice obično je bilo nekoliko desetaka ljudi, od kojih je većina u pritvoru čekala završetak postupka, a manjina izdržavala kaznu. Potkraj Republike bilo je onih koji bi tu proboravili i nekoliko desetljeća, ali većina se zadržavala kraće, katkad samo nekoliko dana ili tjedana. No bilo je i zatvorenika koji su čamili u postroženim uvjetima ili čak u okovima.

U 18. stoljeću u tamnicama je umirala prosječno jedna osoba na godinu, što nije osobito puno s obzirom na broj osoba koje su kroz njih prolazile. Zatvorenike na samrti pratio je kapelan i dodjeljivao im posljednji sakrament, u skladu s idealom »dobre smrti«. Smrtna se kazna u Dubrovniku redovito izvodila vješanjem na Dančama, a u rijetkim je slučajevima život zločinca bivao naglo okončan u samom Dvoru davljenjem u zatvoru ili odsijecanjem glave u atriju.Takozvane urbane legende i nekvalitetna interpretacija povijesnih izvora podjednako su krive za nekoliko tvrdokornih mitova o dubrovačkim tamnicama, primjerice zahodski ispust starih zatvora u more („conductum carcerum antiquorum quod decurrat in mare“, spomenut u Cons. Minus, sv. 24., f. 226v) prikazivao se kao prostor za utapanje zatvorenika, a djelomično zazidavanje vrata na zatvorima (s ostavljanjem popriličnih vratašaca) kao smrtna kazna potpunim zazidavanjem živih zatvorenika.

Tamnice pod živopisnim imenima – Toranj, Zmaj, Pod krst, Sekretarica (tajni zatvor) – razlikovale su se težinom životnih uvjeta i mjerom izolacije. One u južnom krilu prizemlja, zvane Od pučine, držane su težima, a najteži je bio Tajni zatvor, vjerojatno u podzemnoj razini. U njega se ulazilo iz druge prostorije srednjeg zatvora u južnom krilu Dvora. Kanal za ventilaciju vodio je do prozorčića s rešetkom pri podu atrija. Populacija je bila šarolika po dobi i statusu, premda se plemiće s vremenom sve češće konfiniralo u vlastitu kuću umjesto u zatvor. Za žene je postojao poseban zatvor. Katkad su trudne zatvorenice ondje i rodile, a djeca su obično u prvo vrijeme ostajala s njima, sve dok ih ne bi preuzelo nahodište ili bi se našli udomitelji. Bilo je čak slučajeva da je zatvoreničko dijete cijeli svoj kratak život provelo u Dvoru – u njemu je bilo rođeno i umrlo – kao što je to u 18. stoljeću bilo s trogodišnjim sinčićem Mare Juričević.

Prehrana je u zatvorima bila »u vlastitom aranžmanu«, pa je svatko težio održati svoj uobičajeni standard: poneki su si mogli priuštiti ribu, a siromašni su se hranili kruhom, lukom, salatom i sirom. Nekim su zatvorenicima jelo nosili rođaci i poznanici, a drugi su se sami snalazili – naručivali od trećih ili nabavljali preko ključara. Utamničenici su smjeli držati vlastiti novac i primati milodare od bratovština i onih koji bi im svratili u posjet. Tko je mogao, ponio bi slamaricu i pokrivač, pa i poneki komad namještaja (stolić, škrinju), a drugima se ono osnovno nabavljalo iz državne blagajne. Zatvorenim plemićima Jakovu Restiću (Resti) i Jakovu Đurđeviću (Giorgi) početkom 17. stoljeća sluškinje su donosile razne potrepštine.

U tamnicama se i danas vide zidani, odnosno kameni ležajevi, a spavalo se i na daskama koje su se polagale na nogare. Na tu se tvrdu podlogu stavljala slamarica, slično kao u mnogim skromnijim domovima u to vrijeme. Tamnice su imale vlastite nužnike.

Na bijedne životne uvjete u tamnicama ne treba trošiti riječi, no važno je ipak istaknuti da se država skrbila o tome da oni ne padnu ispod životnog minimuma: bolesne zatvorenike se liječilo, nabavljala im se krjepka hrana, a tamnica se izolirala daskama i voštanim platnom te grijala žarom.

Premda je smještaj bio spartanski, zatvorenicima je osnovnu kvalitetu života pružalo to što nisu čamili u samoći i dosadi. Redovito je u jednoj tamničkoj izbi bilo više zatvorenika, a komunikacija s posjetiteljima preko vratašca bila je slobodna. Osim razgovorom, zatvorenici su vrijeme kratili igrama. U 18. stoljeću u tamnicama se kartalo, i to za predmete i novac.

 

Preuzeto iz teksta Nelle Lonze „Prostori vlasti, prostori svakodnevice“, koji je objavljen u katalogu  ''Knežev dvor u Dubrovniku, utvrda – palača – muzej” u izdanju Dubrovačkih muzeja 2016. godine, str. 248-250.

 

Postanite naš korisnik!

Budite u tijeku s događanjima i novostima u muzeju.