Od srednjeg vijeka do danas predmeti od zlata i srebra namijenjeni tržištu u većini zemalja označavaju se s jednim ili više žigova. Žig se utiskuje prije završnoga glačanja predmeta na njegovu površinu, ostavljajući čitak otisak. To je minijaturna oznaka utisnuta u površinu predmeta, koja dokazuje da izrađevina nije od legure ili posrebrena. Na cehovskoj razini žig jamči čistoću – finoću srebra, upućuje na proizvođača predmeta, na datum, grad i zemlju proizvodnje.
Na području Hrvatske prvi početci žigovanja (punciranja) vezani su uz Dubrovnik, koji je od srednjeg vijeka imao ključno mjesto trgovine plemenitim kovinama u jugoistočnoj Europi. Zarana je postao važnim zlatarskim središtem, nastojeći razviti taj umjetnički obrt. Na predmete izrađene od srebra i zlata stavljao se službeni žig Dubrovačke Republike, na kojem je bila glava dubrovačkoga zaštitnika sv. Vlaha s mitrom, te inicijali majstora koji ih je izradio. Tom su tradicionalnom puncom dubrovački zlatari označavali svoje izrađevine, počevši od XIII. stoljeća, a nastavili su i nakon pada Republike, sve do sredine XX. stoljeća.
Posebna pozornost posvećivala se kvaliteti zlata i srebra. Tako je već 1277. donesen propis prema kojemu zlatari ne smiju izrađivati predmete od srebra lošije kvalitete od tzv. sterlinške smjese (petnaest unca finoga srebra i jedna unca bakra). Prekršiteljima te odredbe propisivane su stroge kazne u rasponu od zatvaranja radionice, bičevanja pa do plaćanja novčane globe. No, usprkos strogosti, dolazilo je do zloporaba i podvala u kakvoći materijala, pa se ista odredba ponavljala. Prema zakonima toga vremena, obrtnička roba prodavala se isključivo na za to određenim mjestima, odnosno prostorno koncentriranim dućanima i radnjicama, tako da su svi srodni obrti bili locirani na istome mjestu, odnosno u istoj ulici. Godine 1386. Dubrovačka Republika smješta zlatarske radionice u ulicu zvanu „Ruga aurificum“, danas Zlatarska ulica, poradi lakšeg nadzora krivotvorenja zlatarskih izrađevina.
Najstariji sačuvani žig Dubrovačke Republike potječe iz XV. stoljeća. Bio je dimenzijom manji od onih koji su se koristili tijekom sljedećih razdoblja, i prikazuje prilično kratku i zbijenu glavu sv. Vlaha s trokrakom niskom biskupskom mitrom na glavi i širokom bradom bez ikakve stilizacije u obradi.
Tijekom XVI. pa sve do kraja XVII. stoljeća glava sv. Vlaha malo se izdužuje, mitra je dvokraka, a brada zbijena. Još uvijek nije bilo stilizacije u obradi, kako će to biti u sljedećim stoljećima.
Krajem XVII. i tijekom XVIII. stoljeća žig mijenja svoj oblik. Svečeva glava postaje uža i viša, tj. izdužena i šiljasta, a brada više nije zbijena i kratka, nego dugačka i stilizirana.
U kratkom razdoblju s kraja XVIII. i s početka XIX. stoljeća glava sv. Vlaha dobiva klinasti oblik s niskom, širokom i šiljastom mitrom, da bi se u XIX. stoljeću oblik Svečeve glave ponovno izdužio, a mitra postala visoka i trokutasta.
Nakon ukinuća Dubrovačke Republike početkom XIX. stoljeća, zlatarski i ostali umjetnički obrti u Dubrovniku i dalje opstaju u promijenjenim političkim, društvenim i gospodarskim uvjetima, koji nisu pogodovali njihovu napretku, kao ni razvoju umjetnosti i kulture uopće. Zlatarstvo se i po napuštanju tradicionalne cehovske organizacije i prodora jeftinije industrijske produkcije sredinom XIX. stoljeća održalo u Dubrovniku, gdje djeluju brojni domaći zlatari sve do polovice XX. stoljeća. Oni svoje izrađevine i dalje obilježavaju žigom bivše Dubrovačke Republike.
Muzejska savjetnica Ljiljana Ivušić