Sveti Nikola, putnik između dvaju svjetova

5.12.2020.

Sveti Nikola i Sveta Lucija dva su blagdana kojima su se osobito djeca radovala. Za Svetog Nikolu pripremale su se čizmice i „crevje“ te su pokloni bili nešto obilatiji, dok su u predvečerje Svete Lucije na dno postelje stavljale bječvice, koje bi „svetica“ napunila narančama, orasima, čokolatinima, beškotinima i zaharama. Za razliku od darivanja na blagdan svetog Nikole, darivanje na Svetu Luciju održalo se u Gradu i užoj okolici te Župi dubrovačkoj, s iznimkama u po kojoj boljoj kući na selu. Sveti Nikola štovao se kao zaštitnik djece, mornara i putnika, pa mu i od tud pridjevak sveti Nikola putnik.

O njegovoj vezi s morem i barkama, govori se i u kolendama što ih nalazimo u Dubrovniku,  Župi dubrovačkoj te u Orebiću. Za jednu od takvih kolendi svetom Nikoli, Ivan August Kaznačić kaže da je najstarija koju je mogao pronaći te dalje zaključuje da „sveti Nikola koji prevaža kao grčki Karonte potvrđuje mnijenje o poganskom izvoru kolenada.“ Blagdan svetog Nikole kalendarski prethodi Božiću, pa stoga ta kolenda opisuje put dana koji se smjenjuju u godini. U tom primjeru sveti Nikola prevozi Isusa i Mariju u barci – njegov blagdan naviješta i vodi do Božića. Prelazak preko vode opisuje liminalno stanje između stare i nove godine, a sveti Nikola dobio je ulogu lađara. Običaj paljenja starih barki uoči blagdana, „u žežin“svetog Nikole, zabilježen je u mnogim dalmatinskim mjestima, primjerice na otoku Zlarinu, u Komiži na otoku Visu, Starom Gradu na otoku Hvaru. Spaljivanje barke ima apotropejsku funkciju, jer njegov pepeo služi za blagoslov i zaštitu novih barki. Kolendu koju donosi Kaznačić nalazimo u sličnim varijantama i u drugim mjestima na obali kao dijalošku pjesmicu ili vrstu prenja, u kojoj razgovaraju sveti Nikola i Gospa.

Zabilježene su, tako, molitvice iz Komiže na Visu, s Hvara i Staroga Grada na Hvaru i Bola na Braču. Posebno je zanimljiva ona s otoka Šolte, u kojoj se sveti Nikola sukobljuje s „hudom stvari“ – đavolom na jarbolu te ju hvata za kose, siječe ju na komade, a iz njih sijeva vatra. Taj nam je obrazac poznat iz mitoloških sadržaja o borbi Peruna ili Jarila sa suparnikom zmajem, zaprječnikom voda. To što on siječe bor ili dub, i od njega gradi barku, preoblikovana je slika prevaljenog debla ili mosta kojim dolazi mladi bog. Sveti Nikola se u istraživanjima praslavenske mitologije često prokazuje kao kršćanski supstitut slavenskoga boga Velesa, no ovdje se pojavljuje kao Jarilo. Odnosi s drvetom i barkom očituju se i u legendi zapisanoj u Zlatnoj legendiJacobusa de Voraginea iz 13. stoljeća, u kojoj svetac siječe sveto drvo posvećeno Dijani (Artemidi). Zbog toga mu se đavao pokušava osvetiti pretvorivši se u opaticu koja je, ljudima koji su barkom putovali k svecu, dala ulje koje je moglo gorjeti u vodi i na kamenu kako bi zapalili crkvu. Svetac je razotkrio prijevaru i tako spasio ljude od đavolske obmane.

To da je između ostalih svetaca, kao što su sveti Juraj, sveti Ivan, sveti Mihovil, sveti Petar, sveti Vid ili sveti Ilija i sveti Nikola, mogao preuzeti ulogu starijega božanskog lika zaštitnika od divljih zvijeri, ali i protivnika ženskomu zlokobnom biću, kakav je Jarilo, svjedoči i basma koju je zapisao Radenković. U njoj sveti Nikola hoda po moru te ima moć svezati „moru“, svezati lopovu ruke i vuku zube. Ta je basma po svemu slična onoj iz Dubrovačkog primorja, gdje umjesto svetog Nikole u istoj ulozi nastupa sveti Vid. Sveti Vid, pod nazivom sveti Videlar, koji po moru hodi i brodove vozi, u zagovoru iz Bosne opisuje se kao zaštitnik od more, od lopova i od vuka. U pjesmi iz Orebića „Raslo drvo srid raja“opisano je rajsko drvo kao kršćanska supstitucija ranijeg motiva stabla svijeta kojeg poznaje i praslavenska mitološka predaja. U njegovom podnožju opisuje se postelja na kojoj leži sveti Nikola. Slika postelje u podnožju stabla svijeta motiv je koji se u slavenskom mitološkom diskursu dovodi u vezu s mladim bračnim parom Jarilom i Moranom, ili, pak, samo s usnulim Jarilom. To pretpostavlja da je sveti Nikola, u tako određenom položaju prema stablu, supstitut Velesa ili Jarila. Kao i u prethodnim primjerima, Nikola se i ovdje dovodi u vezu s gradnjom barke, „korablje“s pomoću koje se prevode duše na drugi svijet. On je, dakle, vezan uz onostrani svijet mrtvih. No, Nikola se ne javlja sam, nego mu u tome pomaže njegov brat sveti Ilija, „ognjeviti vojvoda“, koji ga i budi iz sna. Dok se u drugim pjesmama mitološkog sadržaja pjeva kako djevojka budi brata, ovdje se pjeva kako sveti Ilija budi brata svetog Nikolu. Ilija je, za razliku od Nikole, supstitut boga Peruna, pa se u likovima tih dvaju svetaca očituje nazočnost dvaju glavnih božanstava starih Slavena – Peruna i Velesa, koji su u sklopu mitske priče uobičajeno jedan drugome oponenti. Ono što nam ostaje nerazjašnjeno jest njihov bratski odnos koji je, po svemu sudeći, dio kasnije reinterpretacije mitskih odnosa unutar pučkog kršćanskog sinkretizma.

Sveti Nikola u pučkoj je kulturi držan zaštitnikom pomoraca, ali i djevojaka i njihova djevičanstva. Takvo je shvaćanje proizišlo iz druge legende, također zapisane u Zlatnoj legendi. Ona govori o tri djevojke koje je svetac spasio od siromaštva i prostitucije, darivajući ih trima vrećicama zlatnika i osiguravši im miraz za svadbu. Taj je hagiografski motiv našao svoje mjesto i u ikonografiji kao tri zlatne jabuke ili kugle, s kojima se svetac najčešće prikazuje. Djevojačko štovanje svetog Nikole sačuvalo se i u šipanskoj pjesmi „U oči Nikolja dne“, za koju se također može dvojiti da je riječ o kolendi. Dok se u početnim stihovima uočavaju paralele s prethodno spomenutom kolendom, daljnji tekst jasnije otkriva elemente mitološkog narativa o susretu dvoje božanskih likova. Stablo – jela figurira za drvo svijeta. U njegovom podnožju sjedi djevojka s jabukama, moleći boga da vjetrovi jeli ne slome grane i da zemlja rodi vlagom, a nebo rosom. Dodatnu težinu njezinoj mitološkoj interpretaciji daje i spomen pastira Radmila, koji jednu grančicu odnosi u svoju zemlju. Ta druga zemlja svijet je mrtvih, u kojem, kako znamo, boravi Jarilo. Katkad u kolendama mladi bog na putu u ruci nosi grančicu kao oznaku novoga vegetacijskog ciklusa, u drugima nosi tri kite, od kojih svaka dodjeljuje posebnu vrstu blagoslova i bogatstva – rodnosti. U pojedinim pjesmama spominju se tri grane s jabukama i četvrta na kojoj sjedi sokol. Grančice kojima se udjeljuje blagoslov simbol su grane stabla svijeta, osobito njezinoga „suhog“– zlatnog vrha, onoga na kojem se nalaze sokol ili nebeski grad. Mladi bog može dojahati na konju i tako prijeći preko zamišljene vodene granice iz onostranoga u naš svijet. Međutim, u pojedinim kolendama navodi se kako on zaziva ljude da mu pomognu da prijeđe s jedne strane na drugu, čime se implicira plovidba. Konačan cilj njegova puta susret je s božanskom djevojkom i sveta svadba.

 

Viši kustos Ivica Kipre

 

Literatura:

Kipre, Ivica. 2016. U stabru ti ljuti zmaje, u granam' ti soko sivi. Dubrovački muzeji, Dubrovnik.