Dubrovački muzeji

 

Rimska kovnica u Sisciji

Numizmatička zbirka Arheološkog muzeja, uz ostalu bogatu građu, čuva više primjeraka rimskog novca koji je kovan u Sisciji, odnosno današnjem Sisku. Malo je poznata javnosti činjenica da je taj grad u doba Carstva imao kovnicu novca te da je jedno kratko vrijeme bio središtem glavne carske kovnice.

Od doba Rimske republike pa do prijelaza u Carstvo postojala je samo kovnica u Rimu, radi centralizacije i lakše kontrole. Katkad se odobravalo otvaranje povremenih »putujućih« kovnica za potrebe legija, jer su vojskovođe daleko od Rima trebali na brzi način doći do novca radi isplate trupa.

Prva kovnica koja se otvara izvan Rima je ona u Lugdunumu, današnjem Lyonu, pred kraj 1. stoljeća prije Krista. Sljedeće se otvaraju tek sredinom trećeg stoljeća poslije Krista, u doba sveopće krize, kada su legije bile gotovo neprekidno angažirane u sukobima. Kovnice se strateški otvaraju po provincijama u blizini vojnih logora, ali ne preblizu limesa zbog opasnosti od upada barbarskih pljačkaša.

U tom razdoblju, 262. godine, car Galijen otvara prvu kovnicu na našem tlu, u današnjem Sisku (Siscia). Siscia se nalazila relativno blizu rimskog limesa, tj. utvrđene granice s barbarskim narodima, koju su branile legije strateški raspoređene u vojne logore. Blizina kovnice značila je sigurnu opskrbu vojske novcem za plaće, u razdoblju kada su ratovi bili stalni i kada opskrba iz drugih provincija nije bila zajamčena zbog stalnih pobuna i nesigurnih putova.

Kovnica će nastaviti s radom sve do oko 390. godine, kada je Teodozije I. zatvara da ne padne u ruke barbarima, jer je obrana provincije postala nemoguća. Ne bi bilo nevjerojatno da je radionica povremeno, ovisno o prilikama, otvarana i kasnije. Najnoviji nalazi s arheoloških istraživanja u Sisku upućuju na zadnje kovove ove radionice za cara Justinijana polovinom 6. stoljeća.

Reformom iz 3. stoljeća svaka kovnica mora u odsječku (donji dio naličja, reversa) nositi utisnute jedinstvene znakove radi lakšeg raspoznavanja i suzbijanja krivotvorina. Sisačka kovnica koristi sljedeće znakove: S, SIS, SISC, SISCPS, SMS, uz dodavanje broja radionice koja je izdala danu seriju. Neke su kovnice imale i do dvanaest radionica koje su se označavale na različite načine, najčešće latinskim brojevima, od I. pa nadalje, ili slovima P za prima, S za secunda itd., ili kraticama grčke abecede, A za alfa (u smislu prva radionica), B za beta, Г za gamma itd.

Kovnica u Sisku kratko je vrijeme bila glavna carska kovnica (276.–281.), nakon osnutka počinje raditi s dvije oficine, a na vrhuncu je imala čak 6 ili 7 radionica.

Kovina potrebna za izradbu novca mogla se dobiti na dva načina: lijevanjem u kalupe obloga oblika ili rezanjem prethodno pripremljenoga metalnog lima. Dobiveni komad metala zatim se u peći ponovno zagrijavao i stavljao na nakovanj, između dvije matrice koje su urezane u negativu sa simbolima. Izradba matrica bila je vrlo fin i delikatan posao, za koji su bili zaduženi majstori umjetnici, zvani „scalptores“(crtači likova) i „signatores“(rezbari).

Tako pripremljen »sendvič« držao se kliještima dok bi kovač („malleator“), snažnim udarcem čekića, dobio gotov proizvod utisnut u pozitivu.

Nakon kovanja, prije puštanja u optjecaj, novac je trebao proći nekoliko faza provjera. Služba „probatoresa“ provjeravala je finoću metala, „exactoresi“su provjeravali težinu, i na kraju „dispensatoresi“,koji su vodili računovodstvo i stanje blagajne.

Matrice su bile od željeza i iako su se proizvodile u velikim količinama, jako malo ih je sačuvano do danas. Svaka matrica mogla je izdržati od 10.000 do 50.000 udaraca, a kovnice su proizvodile stotine tisuća kovanica na dan. Zbog sigurnosnih razloga službenici su uništavali istrošene ili oštećene primjerke. Procjenjuje se da je dobro uigrani tim od dvojice radnika mogao u samo jednoj minuti izraditi do 30 komada kovanica. To je značilo da je svaka oficina mogla izraditi do 20.000 komada na dan.

Pretpostavlja se da je rimska kovnica u razdoblju od 85. do 87. godine proizvodila 400.000 denara na mjesec, već sljedeće godine oko milijun, a čak dva i pol milijuna komada 92. godine, što je ovisilo o potrebama i planiranim troškovima.

 

Kustos Darko Milošević

 

LITERATURA:

MACMILLAN CONWAY, C. P. (2006.), Aurelian’s Bellum Monetariorum: An Examination, u: „Past Imperfect“, sv. 12., University of Alberta, Edmonton, str. 1–21.

VAN HEESCH, J. (2000.), Proceedings of the XVIIIth International Congress of Roman Frontier Studies held in Amman, Jordan (September 2000), Volume I, BAR International Series 1084 (I), 2002, u: „Mints and the Roman army from Augustus to Diocletian“, str. 35–42.

VAN METER, D. (2000.), „The Handbookof Roman Imperial Coins. A Complete Guide to the History, Types and Values of Roman Imperial Coinage“, Laurion Press, New York.

16.11.2021.