Kao i drugdje u Hrvatskoj, i u dubrovačkoj su okolici zabilježeni brojni narodni običaji i druge prakse vezane uz proslavu Jurjeva i nadolazećeg proljeća. Držalo se da taj dan pastiri i pastirice moraju što ranije ustati iz kreveta i izvesti stoku na pašu, jer se vjerovalo da će onaj tko prvi urani toga dana, biti prvi u svim poslovima nadolazeće godine. Na širem je dubrovačkom području bio rasprostranjen i običaj valjanja po djetelini ili travi kako bi se prizvale sreća i zdravlje. U travi su se zajedno valjali mladići i djevojke. Taj običaj, sačuvan kao dio dječjeg svijeta igre, prvotno nije bio niti malo besmislen čin. Njegov odavno izgubljeni obredni značaj može razumjeti tek onaj koji poznaje pretkršćanski slavenski mit o bogovima plodnosti Jarilu i Morani, koji u ljubavi liježu u zelenu travu luga i donose rodnost zemlji. Običaj valjanja u travi nije ništa drugo nego oponašanje onoga što su radili bogovi. Zbog toga, valjanje po zemlji kao simboličan čin implicira značenje spolnog općenja sa zemljom u želji da se probudi njezina produktivna snaga. Od tog odnosa ona rodi plodovima. Osim valjanja, djeca su se natjecala i u tome tko će prije napraviti bolji ležaj – „logu“u travi. Lug ili luka, močvarna livada u podnožju stabla svijeta mjesto je susreta mladoga slavenskog božanskog para Jarila i Morane. No, pored valjanja i izrade loge u travi, postoje i drugi dinamički oblici ili kretnje u sklopu narodnih običaja, plesova ili igara koji imaju funkciju oponašanja primordijalnih ili prokreacijskih činova. Oni se uvijek događaju na prijelazu iz kaosa u kozmos i obilježeni su cikličnom manifestacijom, tj. strujanjem životne sile ili energije. Tomu se mogu pribrojiti kotrljanje, ljuljanje, okretanje i poskakivanje. Kotrljanje zlatne, gromovite jabuke, koja pada sa stabla svijeta, odnosno koju bacaju, „tače“,mladoženja Jarilo ili nevjesta Morana pri svetoj svadbi, čineći da od toga polje rodi, zrcali se u svadbenim i božićnim običajima. U njima je jabuka važan rekvizit kojim se naviještaju plodnost i rodnost. Analizom kontaktne sinonimike između riječi luka, lug i livada u baltičkom sakralnom pjesništvu, te u širem indoeuropskom kontekstu, Radoslav Katičić je pokazao da se značenje livade, odnosno trave dovodi u vezu s godinom. Trava, naime, predstavlja samu godinu. Točnije, nicanje trave događa se na početku nove vegetacijske godine, to je točno određen odsječak u godišnjem cikličnom kretanju. Za primjere navodi grčke natuknice u leksikografskom djelu Etymologicum magnum, gdje piše: – „trava je godina“, – „A travom je nazvana godina zato što ta biljka raste samo jednom u godini“.
U hrvatskim narodnim običajima to se događa na Jurjevo, o čemu pjevaju brojne pjesme, među kojima su najzanimljivije one iz turopoljskog kraja. One govore upravo o onome što se događa na Jurjevo stihovima: „– I ovo se klajna zeleni Jura – tira les! I zeleni Jura, zeleno drevce – tira les! I zeleno drevce v zelene hale – tira les! I v zelene hale i v kune kape – tira les! I v bričke sable i v junačkom pasu – tira les! (...).“ „Tira les“ lokalni je izraz kojim se označuje pupanje šume, u našemu kraju tome bi odgovaro termin – „zenuti“, „zenulo je“. Prvotni pripjev jurjevske pjesme dobio i svoju kršćansku varijantu kao „krijelejs“ ili „kirales“. Sličan je i primjer pjesme iz Širokog Brijega u Bosni i Hercegovini, gdje se izgubilo prvotno značenje pripjeva pa je „tira les“ zamijenjeno s „tira la“: „Dolazi sveti Jure po teškom blatu, tir la. Dolazi Jure ne teškom konju tira la. Na glavi mu vinac zeleni, tira la. Iz dalekih dvora i dalekih mora, tira la. Da prosi Maru nevistu, tira la. Mara ga dariva zlatnom jabukom, tira la.“ U Župi dubrovačkoj zabilježena je poslovica: „Nema jeta bez Đurđeva dana, niti trave dok Đurđevo svane“ ili „Nema zime dok Božić ne mine, niti jeta brez Đurđeva dana“. U pučkom kalendaru Jurjevo je uistinu bilo početak agrarne i stočarske godine. Da se taj dan shvaća kao početak godine, prvi dan nove godine, pokazuje i već spomenuto vjerovanje da će onaj tko je taj dan prvi u nekom poslu, biti tako prvi u svim poslovima te godine. Nakon razdoblja duge zime, zalihe hrane na početku proljeća bile su poprilično iscrpljene, pa se tako u Konavlima uvriježila poslovica „Đurđevi danci, prazni blanci.“ No unatoč tomu, držalo se da nije dobro da osoba ili životinja gladuje na Jurjevo, jer bi joj u tom slučaju tako bilo i cijelu godinu. Najčešće jelo uz koje se slavio Đurđev dan, osobito kod onih koji su slavili krsno ime, bio je janjac ili kozlić, no mogla je biti i neka druga životinja muškoga spola. Na Jurjevo je moralo biti lijepo vrijeme, a ako bi, pak, padala kiša, slutilo se da godina neće biti rodna. Zabilježene su i poslovice koje o tome govore, kao: „Đurđevi daždi – prazni badnji“ ili „Sačuvaj te Bože sunčana Božića a oblačna Đurđeva dana“.
Na Jurjevo, kao i nablagdan Blagovijesti u Dubrovačkom primorju, kitili su se obori i vrata štala s biljkom mlječikom (milječar, mliječer, mlijenčar). U selu Mikulićima u Konavlima su na blagdan Blagovijesti također kitili obore mlječikom. U Osojniku se to radilo na Veliki četvrtak ujutro, prije izlaska sunca.Ta je biljka trebala zaštititi ljude i stoku od utjecaja negativnih sila, kao i osigurati bolju mliječnost stoke u nadolazećoj stočarskoj godini.
U selima Stonskog primorja bio je običaj da se u jutro Jurjeva djeca mažu biljkom rutom kako bi se zaštitili od djelovanja zlih sila. U Konavlima u okolici Grude u rano jutro Jurjeva domaćini su iznad štala i obora postavljali grančice badeja (sikavice) i prije izlaska sunca pucali puškom preko obora i štala kako bi odagnali zle sile ili vještice i prizvali zdravlje i sreću svojoj stoci. Na Osojniku kod Dubrovnika bio je običaj da se večer uoči Jurjeva dana ili ujutro na sam dan, djeca povaljaju po raži, a sličan je običaj postojao i u drugim selima Dubrovačkog primorja. Raž je uz zob bila glavna žitarica za prehranu stoke, osobito konja, a valjanje u raži, kao i ono u travi, bio je simboličan čin zazivanja plodnosti i blagostanja. Jurjevo je u većini sela bio i prvi dan izvođenja stoke na pašu – na popasak. Taj su se dan gdjegdje konjima skraćivali grive i repovi. U Babinom Polju i Goveđarima na otoku Mljetu u predvečerje Jurjeva dana pastiri su palili vatre preko kojih su zatim provodili stoku, odnosno ovce.
U Konavlima i Dubrovačkom primorju djeca i pastiri na paši su oko Jurjeva dana od javorove kore izrađivali malene svirale, „zvižke“ i „frulice“, dok se u Orebiću uoči Jurjeva izrađivala trublja od jasena, kojom su pastiri rano ujutro trubili da bi se vješticama zasirilo mlijeko.
U Boki kotorskoj postojao je običaj da u rano jutro na Jurjevo mladići i djevojke noseći hranu i s cvjetnim vijencima odlaze u šumu, gdje su izrađivali ljuljačke, iznad kojih su vješali spomenute vijence. Ljuljačke koje su izrađivali nazivali su culjkama ili ljuljajkama. Na ljuljačkama su se obično ljuljali mladić i djevojka, koji su pritom pjevali ljubavne pjesme, a ljuljanje se izvodilo od Jurjeva do Petrova. Neke od pjesama koje su se pritom izvodile, poput „Rano rani Đurđevica Jela“ ili „Prođoh goru jasenovu“, bile su bitno obilježene mitskim motivima o susretu dvoje mladih božanskih likova, koje poznajemo kao Jarila i Moranu. Djevojke i žene u mjestu Muo posebno su svečano slavile Jurjevo. Zajednički prikupljenim novcem kupovale su piće, kojim bi se zatim častile. Pred zoru Jurjeva izrađivale bi i ljuljačku, na kojoj bi se zatim dvije po dvije ljuljale, dok su ostale u kolu ili sjedeći pjevale pjesme. U Konavlima i kod Hrvata iz okolice Tivta u Crnoj Gori isti se običaj očuvao sve do prve polovine 20. stoljeća. Tamo je bilo uvriježeno da se na Jurjevo na ljuljački ljuljaju djecasli mladež. Momci bi od konopca izrađivali ljuljačke, vješali ih preko masline ili hrasta i ljuljali djevojke. Zaljuljali bi djevojku tri puta, nakon čega bi zaustavili ljuljačku, prekinuli pjesmicu te posjeli drugu osobu i nastavili. Običaj se, kako svjedoči kazivač, održavao upravo na Đurđev dan, jer su tada započinjali dulji i topli dani, pa slabo odjevenoj mladosti nije prijetila opasnost da oboli. Mladićima je to ljuljanje bila prigoda i za nevino pogledavanje ispod djevojačkih suknji. Pri ljuljanju pjevale su se pjesmice sljedećeg sadržaja: „Cujala se barka put svetoga Marka, puna barka šenice i Markove đečice, uzme Marko trupicu pa polupa đečicu da ne jedu šenicu.“ „Culjala se, culjala se, Marica đevojka, Marica đevojka ...culjala se“. U Konavlima se pri ljuljanju u masliniku ili šumi o Jurjevu pjevala slična pjesmica, koja se tamo, kao i na Pelješcu, očuvala i kao uspavanka koja se pjevala malenoj djeci pri ljuljanju kolijevke: „Šikala se (cujala se) barka put svetoga Marka, puna barka šenice i malene đečice.“ „Vozila se barka, put svetoga Marka, puna lanka i bubanka, i malašne dječice što pitaju pečice (kruha).“ Sadržaj ovih pjesmica dosad se tumačio isključivo u povijesnom kontekstu bogate dubrovačke trgovačke tradicije, osobito one koja se odnosila na trgovinu žitom između Dubrovnika i Italije.
Primjer za to je i običaj tindirikanja djece, ljuljanja djece uz pjesmicu: „Tindiri, tindiri, moj Martin, ljepša je Pulja neg Jakin. U Jakinu bobica, a u Pulji pšenica.“ Pa iako se pjesmica o barci punoj pšenice može interpretirati i kroz prizmu trgovine s Italijom, njezina pojava u obrednom jurjevskom ljuljanju svjedoči da je ona mogla nastati i u bitno drukčijem kontekstu, te da krije drukčija značenja, ona koja su s vremenom zaboravljena. Ako je tomu tako, ta je stara obredna pjesmica doživjela adaptaciju u novoj, trgovinom obilježenoj svakodnevici. Putem navedenih primjera može se govoriti o dinamičkim strukturama, koje uključuju ljuljanje (ljuljačka, kolijevka, barka), valjanje u travi, kotrljanje jabuke, njihanje u kolu, te su one u osnovi ritualiziranje apstraktnog u prirodi na primjeru tijela i pokreta. Svi su ti pokreti po tomu svojem značenju međusobno komplementarni.
Barka koja dolazi preko mora i putuje od sv. Jurja do sv. Marka donoseći pšenicu i djecu – blago i bogatstvo, slika je kojom se opisuje hod plodnosti kroz svetačke dane, tj. kroz godinu. Ona je sredstvo kojim se opisuje dolazak mladog boga Jarila. Dolazak sv. Jurja, odnosno Jarilovo putovanje, osim preko zelenoga luga vodi i preko crvenoga (krvavoga), što je potvrđeno već u više primjera sakralnoga narodnog pjesništva. Zelenu i crvenu boju koju ovdje susrećemo kao oznaku ambijenta, no drugim primjerima uz Uskrs javit će se isti odnos tih boja kojima se predstavlja žrtva i nada, uskrsnuće ili regeneracija, ali i dva elementa vatru i vodu. Ciklična smjena svetačkih blagdana opisana je tako barkom koja putuje. Taj se motiv susreće i u kolendama iz Dubrovačkog primorja iz kojih iščitavamo pseudokršćanski motiv u kojem mladi bog (Božo - Božić) dolazi u barci s druge strane mora. Primjer slične smjene Jurjeva i Markova nalazimo i u stihu jurjevske pjesme iz središnje Hrvatske: „Sveti Juro kolo vodi, za njem sveti Marko hodi“. Blagdan sv. Jurja 23. travnja i blagdan sv. Marka 25. travnja u simboličnoj su relaciji, koja se očituje i u narodnim vjerovanjima. Na Jurjevo je trava počinjala bujati i zelenjeti se, a nakon njega dolazilo je Markovo, prepoznato po kratkoj pšenici: „Kuda ide Marko, tu je žito kratko; kuda ide Lucija, tuda žito busija“.
Kiša na Đurđevo u Konavlima držala se pogubnom za urod plodina,dok je kiša na Markov dan držana povoljnim znakom, pa se tako govorilo: „Dobro je da naiđe kiša barem toliko da skvasi volu rog.“ Ako bi, pak, taj dan zagrmjelo, u istom je kraju to bio znak da te godine neće biti želuda, žira, a tako se vjerovalo i u Župi dubrovačkoj. Markov dan bio je obilježen i obrednim ophodima granicama baština i polja. Za njihovu bolju rodnost i za zaštitu usjeva u Konavlima su domaćini na svojim baštinama postavljali križić od lozovog pruća, zvan križak. Kao što je na Đurđevo bila praksa rano ustajati, vjerovalo se da na Markov dan ne treba zaspati. Tko bi taj dan zadrijemao, držalo se da će cijelo ljeto drijemati. Da bi se to spriječilo, ujutro pri susretu s prvom osobom trebalo joj je reći: „Dobro jutro! Ja sam jutros uranio i vidio zeleni brijest i predo sam ti vas moj ljetni drijem.“ U drugim primjerima mladi su taj dan brali drijenak i predavali ga jedan drugomu govoreći: „Evo ti drijenak da svu godinu drijemaš.“ U Kuli Norinskoj na Neretvi govorilo se: „Tko se na Jurjevdan cunja, na Markov dan odcunja.“ Razdoblje od tri dana od Jurjeva do Markova imalo je važno mjesto u vjerovanjima povezanim sa započinjanjem nove agrarne godine. Svaki praktičan čin izveden u tom vremenu imao je odjeka na razini godine, te je stoga težio ritualizaciji. To pretpostavlja da je i obredno ljuljanje na ljuljački moglo trajati upravo od Jurjeva do Markova, iako smo vidjeli da je gdjegdje moglo trajati i dulje, sve do Petrova.
Uzmu li se u razmatranje odnosi između tih dvaju svetačkih dana, njihove sličnosti i razlike, može se pretpostaviti da to razdoblje od tri dana sublimira ista ona značenja koja nalazimo i u liku Jarila, odnosno njegovoj kršćanskoj inačici sv. Jurju. Tu se u prvom redu pomišlja na odnose suho – mokro, zeleno – crveno. Pučko obredno pjesništvo opisuje sv. Jurja koji dolazi iza luga zelenoga i iza mora crvenoga (krvavoga); međutim, opisuje se da on dolazi na zelenom konju, kao i na šarenom volu. Dok je konj neodvojivi dio ikonografije sv. Jurja, vol je biblijski simbol sv. Marka. No, uloga konja i vola imala je u slavenskom obrednom kontekstu drukčije značenje. Andrej Pleterski u svojem istraživanju koruškog obreda ustoličenja kneza uputio je na važnost uloga crno-bijele (šarene) kobile i šarenoga (pisanog) bika, ali i na odjeću budućega slavenskog kneza, zelene i crvene boje. Prema njemu, upravo te dvije boje, koje nalazimo i u jurjevskimpjesmama, kao i životinje kobila i bik omogućuju da se sam vladar interpretira kao Jarilo. Tomu pridonose i koruške pjesme koje kažu: „Sveti Šent-Juri poterka na duri, ma jeno hlačo zeleno, jeno rudečo.“ U jurjevskim pjesmama iz Turopolja nalazimo opozicije šaren (pisan; primjerice pisanica) – zelen, pri čemu se pisan odnosi i na crvenu boju. U liku sv. Jurja nalazimo tako nazočnost dviju boja, jedne vezane uz vodu, blato i travu, a druge uz vatru. Odnos voda – vatra opisan je i u pjesmi sjevernoruskoga svadbenog obreda, u kojem se kaže: „Ispod desne nogemu se i mulj ižima, ispod lijeve noge oganj s iskrama izlijeće.“ Simbolika desno – lijevo u toj pjesmi nije slučajna: ona pokazuje da taj mitski lik kao sudac ujedinjuje desno i lijevo, pravo i krivo, Sunčev izlazak – istok i Sunčev zalazak – zapad. On uređuje pravo stanje stvari, spaja suprotnosti, rast i opadanje. U Malesiji, na granici Crne Gore i Albanije, prema zapisu Branimira Gušića, albanski su pastiri godinu dijelili s obzirom na Jurjevo i Mitrov dan. S Jurjevom je započinjala ljetna polovina godine, a s Mitrovim danom zimska. Obje polovine, i ljetna i zimska, imale su 180 dana, a razlika od 5 dana, za godinu od 365 dana, bila je podijeljena na proslavu Jurjeva i Mitrova dana. Jurjevo (23. travnja) slavilo se od 24. do 26. travnja – tri dana, a Mitrov dan (26. listopada) od 24. do 25. listopada – dva dana. Veliku ulogu Jurjeva i Mitrova u njihovu kalendaru Pleterski objašnjava time da ako iz iste točke promatramo Sunčev izlazak i zalazak na obzoru, kao i linije koje ih spajaju preko našeg mjesta promatranja, možemo vidjeti da one spajaju točke Sunčeva izlaska 23. travnja i Sunčeva zalaska 26. listopada i obratno, točku Sunčeva zalaska 23. travnja i točku Sunčeva izlaska 26. listopada.
Jurjevo i Mitrov dan imali su svoje mjesto i u pučkom kalendaru Konavala i Župe dubrovačke, a osim agrarne dimenzije, bila je naglašena i njihova sociološka dimenzija: „Đurđev danče, junački sastanče, Mitrov danče, junački rastanče.“ Kalendar albanskih pastira, tj. trodnevna proslava Jurjeva, možda bi mogao dati pojašnjenje pretpostavke o odnosima Jurjeva i Markova kao svetetrodnevnice, čije smo postojanje pretpostavljali na temelju običaja i vjerovanja oko tih dvaju dana. Jedina razlika koja se uočava u albanskoj i pretpostavljenoj trodnevnici kod nas jest ta da njihova proslava traje od 24. do 26. ožujka, a naša od 23. do 25. ožujka. Ova tri dana simbolična su proslava događaja na nebu, gdje sunce za vrijeme proljetnog ekvinocija tri puta skoči ili se zaljulja na prijelomu dvaju polovica godine, što se oponaša ritualnim praksama. Jarilov hod kroz godinu hod je boja, ali i hod svetačkih dana kroz godinu. Pisano (šareno / crveno) – zeleno nalazimo i u smjeni blagdana Uskrsa i Jurjeva na primjeru iz Turopolja koje donosi Višnja Huzjak: „Pisani Vazam prošal je, Zeleni Juraj došal je, iza luga zelenoga, iza mora crljenoga, po ‘nem ravnom polju, na zelenom konju. Donesal je sve što nama treba: lakat dugu mladicu, pedalj dugu travicu. Travica je janješcu, mladicaje voleku. (...)“
Odnos Jurjeva i Uskrsa obilježen je i motivom jajeta koji nalazimo u drugim turopoljskim pjesmama: „Evo vam Đurđa na zelenom konju, u b’jelu dvoru! Mokar ko vodica, rosan ko rosica. Đuro se valja da dobije jaja. Daj, baja dva – tri jaja, da se Đuro bolje valja.“ Valjanje Đurđa i darivanje jajima postavljeni su u suodnos, pa se time valjanje jaja treba razumjeti kao prefiguracija Jarilova plodonosnog valjanja. U Imotici u Dubrovačkom primorju zabilježen je običaj igranja valje, koju su na Uskrs igrali isključivo muškarci. Igralo se na gumnu tako da se postavi kraća daska, koja tvori kosinu, niz koju bi zatim gurali jaja. Takav je običaj postojao i drugdje u dubrovačkom kraju. Dječjim igrama u vezi s uskršnjim jajima, u kojima se ona valjalju ili ljuljaju, oponaša se hod plodnosti. Prisutnost jajeta u proljetnim običajima darivanja poziva se na njegovu simboliku plodnosti i rođenja novoga života; korelacije valjanja s rađanjem, odnosno plodnošću, vidljive su i u jezičnim izrazima, primjerice, „jaje se izvaljalo“, kojim se opisivao čin izlaska pileta iz jaja. U bjeloruskoj ophodnoj uskrsnoj pjesmi, kako je donosi Radoslav Katičić, navodi se kako je Uskrs došao s crvenim jajetom. U tom hodu odmah ga slijede sveti Juraj, sveti Nikola i sveti Ilija. Ono što zaokuplja pozornost jest to da je kotrljanje jaja dovedeno u odnos prema provođenju Uskrsa, kao da se taj dan zakotrljao poput jajeta i kao da se time i „godina zakotrljala“. S druge strane, u istoj pjesmi blagdan svetog Jurja hodi s konjima, a ti se konji ritaju, snažno zamahuju nogama i poskakuju, najavljujući time putovanje.
Podjela boja, crvene i zelene, kao dviju boja kojima započinje plodnost ili, možemo reći, godina, između Uskrsa i Jurjeva, pokušaj je da se Jarilov hod kao epifanija plodnosti smjesti unutar kršćanskoga liturgijskog kalendara. To bi upućivalo na to da je i Uskrs, kao važan kršćanski blagdan, preuzeo određena značenja koja su bila pripisivana pretkršćanskoj slavenskoj Novoj godini, negdje u proljeće. U široj se dubrovačkoj okolici ideja o korelaciji crvene i zelene boje, Jurjeva i Uskrsa, kao dviju odrednica plodonosnog hoda godine, očuvala u uskrsnoj čestitci: „Čestito ti crljena jaja i zelena trava! Bog ti dao svako dobro!“ Djeca su čestitala i „Skrsenje, zelenu travu, crljena jaja“, a u Babinom Polju na Mljetu zabilježena je i pjesmica: „Đurđev danak i zelena trava, uskrsenje i šarena jaja.“ Poznata je u Majkovima i pjesmica: „Uskrsenje i crvena jaja, Đurđev danak i zelena trava, Spasov danak i bijeli sirci, Trojica crnoglav bobica,Vidov danak u klasu šenica, Petrov danak (...).
Put plodnosti kroz godinu preko crvenog mora i zelenog luga, u liku slavenskog božanstva Jarila, implicira jahanje ili plovidbu. Obje radnje opisuju pokret ljuljanja, čiji je simbolizam povezan s energijom rasta i bogatstva, sunčane svjetlosti i topline, vode i vegetacije. Ljuljanjem se trebalo potaknuti brži rast usjeva i trave te pokrenuti rodnost i blagostanje ljudi i životinja. Ono je i ambivalentno jer se tim pokretom združuju opadajući i rastući odsječci kružnog kretanja Sunca, uzlazna i silazna putanja, zimska i ljetna polovina godine. Upravo je Sunčev znak, rozeta, čest ukras dječjih kolijevki. Osim uz solarni simbolizam, ljuljanje je povezano i uz akvatički kompleks. Gibanje barke ili kolijevke oponašalo je valovito kretanje vode, njezin protok. Tako su u ljuljanju ujedinjene vatra i voda, obje potrebne za plodnost i rodnost, pa je čin ljuljanja zazivanje blagostanja, čin blagoslova. Primjeri dječjih uspavanki s dubrovačkog područja jasno ocrtavaju sliku kolijevke kao lađe, sredstva kojim još maleno dijete putuje preko mora. Takav motiv nipošto nije slučajan, nego i on korespondira s mitološkim predodžbama pretkršćanskog. Figura Jarila u obrednim je pjesmama često zamijenjena drugim pučkim imenima i supstitutima, poput mladoženje, jahača, junaka i viteza, a često je predstavljena i zoomorfnim supstitutom– konjem. Kao takva, također je u vezi sa zelenom travom i lugom. Maleni prilog tomu je i uzrečica iz dubrovačkog kraja: izvesti konja na Đurđevu travu, koja se odnosila na običaj da se na Jurjevo ujutro konji izvedu na ispašu i najedu do sita. Kako donosi Radoslav Katičić, slične koncepcije postojale su i u obrednim pjesmama Rusa, primjerice: „Luko moja, ti zelena, travo moja, svilena! Izvest ću konja na zelenu luku“ ili Litavaca: „Ludovao je konjić po zelenoj luci.“
U Župi dubrovačkoj zabilježeno je vjerovanje da se na Jurjevo konj tri puta pokloni Suncu. U Dubrovačkom primorju vjerovalo se da na Jurjevo sveti Juraj obilazi polja na svojemu bijelom (sivom) konju – zelenku, i tko se probudi ujutro prije izlaska Sunca, može ga vidjeti. Zanimljivo je i vjerovanje iz Trnovice, u istom kraju, gdje se držalo da sveti Juraj na svojem konju preskače sela i sjenike – plijevnice s jednog mjesta na drugo. O tome pripovijeda kazivačica: „Mati bi nas lagala: evo svetoga Đurđa na konju, treba se dignit prije zore, preskoči će na polje, s polja na Miholj krst, s Miholja krsta u selo ... i onda će preko svijeh plijevnica sv. Đurđe preskočit i onda kaže ode u Točionik, a u Točioniku je festa sv. Đurđe. Njome je bio cilj da se mi dižemo rano i da ga vidimo, a mi se jadni digli, nema sv. Đurđa.“ U istom se selu, u jutro Jurjeva dana, prije izlaska Sunca, izgovarala molitvica za zaštitu od zmija i pauka: „Ježevo znamenje, Gospe spasi me, ne bojim se zmije ni pauka, nego Boga i sv. Pavla, i tebe Blažena Gospe Nuncijato.“
Na sâm dan Jurjeva u Konavlima i Župi dubrovačkoj izvodila se pošalica, u kojoj se pojedinac izjednačavao s konjem ili magarcem. O tome svjedoče kazivanja:“ Bilo je: – Đe ti je oglav? – Koji oglav? – Onaj kojim sam te vodio na Đurđev dan. Zvalo se oglav, što bi stalo konju oko glave.“ „E, ima nešto interesantno, za Đurđev dan, kad sam ja bio dijete. Ako bi nekoga mogo navuć, na Đurđev dan 23. 4., kad počne ova zelena trava, i onda bi se stoka izvodila na pašu. I ako bi koga mogo navuć da mu rečeš: „Kad ćeš mi dat oni konop?‟, a on te pita: „Koji konop?‟ – „Onaj da te odvedem na Đurđevu travu.‟ „Jesi li mi ono donijo?‟ – Ako se upitani nije sjetio, i upitao što to nije donio, čuo bi: „Ličinu i konopčinu s čien san te izvjeo na Đurđevu travu.‟ Svršilo bi u smijehu, a mislilo se na magarca koji se izvodio na Đurđevu travu.
Izjednačavanje pojedinca – muškarca (domazeta) s magarcem zabilježeno je u jurjevskim običajima poluotoka Pelješca. Uoči Jurjeva, kasno popodne i predvečer, skupine mladića obilazile su kuće muškaraca koji su se priženili i doselili na ženino imanje. Takve su ljude nazivali „rorama“, što je bio pogrdan i šaljiv naziv, koji je označivao i magarca. Ispred kuće takvih ljudi stvarali su buku trubeći, zvoneći zvonima i lupajući starim kantama, sve dok im domaćin ne bi otvorio i počastio ih. Izvodili bi pritom razne pošalice, pa su tako pozivali rore da se pođu valjati po livadi, gdje se valjaju magarci, ili bi im, pak, donijeli granja da glođu kao magarci. Taj je običaj osobito bio zastupljen u Potomju i Putnikovićima. Zapis iz Putnikovića o tome govori sljedeće: „Na Đurđev dan bilo je ljudi koji su pošli na kuću ženske. Mi smo ih zvali rore. I onda bi se pošlo veće, trubilo bi se, to bi se galamilo, stavilo žala u one lamine, povuci. Zvali bi onda njega da se digne da da pit. Neki možda ne bi htjeli, ljutili bi se, ali ti koji nisu htjeli, njima bi ostali po dvije ure. I onda bi mnogi znali da će se doć i spremili slatko, tortu, prošek i dočekali. Odma otvorili da što prija pođu.“
U Dubi na Pelješcu obitelji Cibilića slavile su sv. Jurja, pa je na njihov račun ispjevana i šaljiva pjesmica: „Poručila Mare iz Dolaca, da su Cibilići glave od tovara, da donesu igle i konaca, da sašiju repe od tovara.“ Jurjev konj u slavenskim obrednim pjesmama opisuje se kao bijeli, sivi, zeleni ili zlatni. Konj je imao važno mjesto i u svadbenim običajima. „Koje najviše dobro može donijeti konj u kuću?“ pitao bi u Konavlima otac mladoženju i nazočne u njegovoj kući. Na to bi mu netko odgovorio: „Dobru domaćicu“.
Kada u Trnovici i Liscu u Dubrovačkom primorju otac budućeg mladoženje dolazi na konju isprositi djevojku i donosi prsten, običaj je da mu pregrade put pred nevjestinom kućom. On bi, naišavši na zaprjeku, rekao: „Da je ov’liko tri puta, moj bi zekan to preskočio.“ Preskakanje zaprjeka simboličan je čin koji se odnosi na oslobađanje zatvorene plodnosti. Ženska ljubavna pjesma iz Konavala – „Konj zelenko rosnu travu pase“, pjevana na stari guslarski način, navodi konja zelenka upravo kao metaforu mladoženje. Takvog konja susrećemo i u žetelačkim pjesmama, u kojima se opisuje daleko putovanje mladoženje. Njihov sadržaj također slijedi mitološke obrasce o putovanju mladog boga plodnosti.
Viši kustos Ivica Kipre
LITERATURA:
Kipre, Ivica. 2014. U stabru ti ljuti zmaje, u granam' ti soko sivi. Tragom pretkršćanskih elemenata u tradicijskoj kulturi dubrovačke okolice. Dubrovački muzeji, Dubrovnik, 299. Str.