Uzašašće Gospodinovo ili Spasovo, koje se slavi 40 dana po Uskrsu, u narodnoj je tradiciji, prije svega, važan pastirski, ali i agrarni blagdan. Njegovo slavljenje obilježeno je seoskim ophodima za plodnost polja, blagoslovom polja i molitvama za mirnu i obilnu kišu. U Konavlima se običaj „praćenja križa“ održavao gotovo u svakoj župi i nosio je naziv „Spasovi križi“ ili samo „Križi“. Drugdje po dubrovačkom kraju poznat je kao „Spasovi pročesijuni“. Na području crkvene župe Gruda u Konavlima, kojoj je matična crkva Sv. Trojstva ili Sv. Neđeja, tri dana uoči Spasova križevi okolnih seoskih crkava u ophodima su obilazili tri crkve: „Gospu od Zaluga“ u polju nedaleko od Popovića, „Ivanju crkvu“ na Grudi, treći dan crkvu sv. Tome u Zastolju, a na sam dan Spasova, u četvrtak, svi su se okupljali oko crkve Sv. Spasa u dvorištu matice Sv. Trojstva na Grudi. Križ pojedinog sela ili zaselka svake je godine držao i nosio drugi domaćin. Vukasović navodi da su se perunikom i šebojem kitili Spasovi križi s kojima su se obilazile baštine. Kada bi se križevi raskitili, cvijeće se nosilo po poljima kako bi godina bila rodna. Spasovo je bio i dan kada su svećenici najčešće obavljali zaklinjanja skakavaca i drugih nametnika. Na širem je dubrovačkom području o Spasovu bio raširen i običaj kićenja cvjetnim vijencima, kao i gošćenja sirom u šumi ili na ispaši, osobito kod pastira, a onda i kod djece. Donosimo nekoliko kazivanja o običajima uz Spasovo iz Konavala:
„Na Spasov dan to je u petom mjesecu. Onda smo ko djeca mladoga sira, kruha i nas sedmero-osmero djece iz sela išli bi u prirodu, i to smo zvali idemo se gostiti, to bi tamo jeli i igrali se balit cvijeće, curicu cvijećem ona tebe i ovako to.“
„E na Spasovo bio je običaj. Gonila se stoka na pašu i inače, ali na Spasovo bi se nosio mladi sir i onda rekli bi – gostiti se sirom. Mladi sir bi se na paši jeo do iznemoglosti.“
„Spasov dan je đeci veselje. Djeca bi se gostila. Sakupu se neđe i pogostu se prije su đeca tu u sre šume, lijepo se sastani grupa đece i pogostu se slatkišima i onijem što đeci pripada.“
Čašćenje sirom i drugim poslasticama u šumi ostatak je proljetnih obrednih gozbi, koje su procesom detronizacije poganskoga u tradiciji izbačene iz svijeta odraslih, a našle su svoje utočište u svijetu dječjih igara i pjesama. Momci, pastiri pozivali su taj dan djevojke da idu s njima na pašu, da će im dati mladoga sira, pastiri su također znali ukrasti sir pastiricama, a ako su pastir i pastirica bili zaručeni, bio je također običaj da zajednički doručkuju u šumi. Obveza zaručnika bila je da u kuću svoje buduće nevjeste donese svježega sira. Kultna uloga sira ostavila je traga i u otkupima: „iza gore sunce“ – pandišpanj, „voda od Jordana“ – rakija, „sjajan mjesec“ – sir, koji se u Dubrovačkom primorju daju starom svatu prije nego dopusti roditeljima da izreknu molitvu djeci – mladencima. U tome sakralnom govoru sir je metafora za Mjesec, čija je uloga u rastu bilja i kod stoke, kao i u magijskim postupcima u vezi s mlijekom te ljubavnim činima, već dobro potvrđena. Simbol Mjeseca u obrednim slavenskim pjesmama poistovjećen je sa slavenskim božanstvom Jarilom.
Na Spasovo su u Popovu polju pleli veliki vijenac od kovilja, ispod kojega su rano u jutro protjerivali stoku na popasak. Spasovski ophodi križara i križarica u Slavoniji imali su apotropejsku ulogu zaštite od vukova; u njima su sudionici vikali na vukove, blagoslivljali ovce te posjećivali pašnjake na kojima su cijelu godinu napasali stoku.
U Konavlima je bio običaj da se na Spasovo zakolje mlado janje ili pijetao te zajednički objeduje u prirodi. U Dunavama su na Spasovo pastirice izrađivale vijenac od cvijeća pa kada bi stigle doma s paše, prebacivale bi ga preko kuće. U selu Vitaljini u Konavlima, u čast zavjeta, uoči Spasova ili na sam blagdan u jutro domaćin bi na pragu kuće zaklao „Spasilo“, prvo janje ili jare koje se dobilo na početku godine.
U mjestu Dragoviji iznad Metkovića i Vida, na večer pred Spasovo, služile su se svete mise protiv vukova, a taj se dan zvao Vučindan. Sv. Spas, kojega su osobito častili pastiri, bio je zaštitnik od divljih zvijeri, ali i zaštitnik žetvenih prinosa, pa se čak zazivao i na svadbi. Uz druge nazive za posljednji žitni vijenac, tzv. Božju bradu, kod Rusa se navodi i „Spasova brada“.
U primorskoj i konavoskoj „molitvi“, svojevrsnom blagoslovu koji majka daje mladencima u nevjestinoj kući, zaziva se Sv. Spas kao zaštitnik sretnog trenutka, „bog usuda: Susrio vas Sveti Spas i zgodio međ vama dobar čas!“; „Sad ajte s Bogom u miru Božjem!“ „Sreća vam dobra na put, zla vam stranput!“ „ Do Bog i Sveti Spas, da vam se zgodi veliki dobri čas!“; (...)“ U putu ih srio, Sveti Spas, u veliki dobar čas, ako Bog da, pa okrenuo sve potput, dobre na put (...)“.
Sveti Spas pučko je ime za Krista Spasitelja, Boga, odnosno Božjeg sina. Način na koji ga se u molitvama i blagoslovima priziva pokazuje da je odnos prema njemu jednak odnosu prema drugim svecima pučkog kalendara koje susrećemo u drugim zazivima. Njegovo se čašćenje u tom smislu bitno ne razlikuje od čašćenja drugih svetaca, iako je on, u „hijerarhiji svetosti“, nadređen svima njima. On je pratitelj koji spašava i čuva čovjeka, putnika koji putuje cestom, kao i svakoga onoga koji je na životnom putu. U navedenim primjerima iz Konavala i Dubrovačkog primorja on je zaštitnik svadbenog hoda ili ophoda, ali i životnog puta, sudbine mladenaca. Ophod svadbene povorke, koji se hoda „naoposum“ – u smjeru kretanja Sunca, izjednačen je s protokom vremena, ciklusom godišnjih doba, izlaskom Sunca, rođenjem i njegovim zalaskom – smrću u životu čovjeka. U obredu se tako stapaju kategorije stvarnoga fizičkog kretanja u prostoru te pravilnoga cikličnog vremenskog protoka univerzuma, putovanja godine, interpretiranoga Sunčevim hodom po nebeskom svodu, koji se oponaša svadbenim ophodom. Spasovski ophodi trebali su osigurati bolji urod plodina, blagu i plodnu kišu, zaštititi stoku i selo od nedaća. Time je uloga Sv. Spasa kao donositelja plodnosti i drugih blagodati prenesena i na sam svadbeni ophod. To nas, pak, navodi na zaključak da u liku Sv. Spasa vidimo „interpretatio christiana“ pretkršćanskoga slavenskog boga plodnosti Jarila, čije su bitne odrednice ciklično kretanje kroz godinu, pri kojem se on pojavljuje skriven u likovima različitih kršćanskih svetaca. Put kojim Jarilo putuje kroz godinu očituje se u mijeni godišnjih doba: njegovim dolaskom u proljeće i svetom svadbom s božanskom kćeri, sestrom Moranom, on oslobađa zatvorenu plodnost iz podzemlja. Time su božanska svadba i Jarilov „hod po godini“ usko vezani uz rodnost zemlje, stoke i ljudi, pa su time i primjer koji ljudi oponašaju u svojim svadbama. Znakovito je i to da spasovske pjesme križara i križarica iz Slavonije pjevaju upravo o svetoj svadbi.
Spasovo je, kako smo vidjeli, i pastirski blagdan, a Sv. Spasu dodijeljena je uloga zaštitnika stoke od divljih zvijeri, posebice vukova. Jedna od brojnih varijacija slavonskih križarskih pjesama navodi i motiv lova na divlju zvjerad kako bi se zaštitila stoka. U ulozi Sv. Spasa kao zaštitnika od zvijeri, ali i njihova gospodara, na površinu izbija još jedna od brojnih atribucija po kojima se u tome kršćanskom „svecu“ može vidjeti pokršteni lik slavenskog boga Jarila.
U dubrovačkoj je okolici velik broj crkava, kapela, pa i brda posvećen Sv. Spasu, i ta su se mjesta obilazila upravo na taj dan. Kod Makoša u Župi dubrovačkoj postojala je crkva zvana „Gospa Sopolčica“, spomenuta 1296. kao „ecclesia sancte Marie de Sopolcica“ (nazivala se još i „Gospa pod Gorom“, a stanovnici Postranja nazivali su je i „Spasovicom“, jer su se njezine ruševine pohodile na blagdan Spasova). U Konavlima nalazimo nekoliko toponima s nazivom „Spasov krst“, kojima su označena mjesta s kamenim križevima koji su se uobičajeno postavljali na rubu ili na granici seoskog agera, a bili su dio ophodne scenografije o Spasovu. Spasov krst tako nalazimo u selima Ljuta, Komaji (na granici Vignja i Sv. Đurđa), Gruda (Držojevići), Duba i drugima, te Spasovo brdo u Vitaljini i Spasovo brdo u Popovićima. U okolici Budve mladići i djevojke okićeni cvjetnim vijencima pohodili su brdo Spas, na kojem su se nalazile ruševine istoimene crkve. Ispred tih ruševina stajalo je Vilino gumno, na kojem su momci i djevojke pozdravljali vile i pjevali obredne pjesme u kojima se nižu slavenski mitski motivi susreta dvoje mladih bogova – Jarila i Morane. Spasovo se u Luci Šipanskoj slavilo s posebnom pobožnošću. Svaki kapetan broda sa svojom je družinom pratio procesiju do vrha brda, na kojem je bila sagrađena crkva Sv. Spasa – Supas. Svećenik bi blagoslivljao svetim moćima na sve četiri strane, a ljudi bi se molili da Bog udijeli „blagoslov vrhu mora i polja“. Nakon crkvenog obreda okupili bi se u hladovini i zajednički jeli pršut, kopsice, pečenu janjetinu, mladi sir i skutu. Tamo bi i zapjevali dva po dva, na starinski način. „Činčalicali“ bi, odnosno pjevali starinsku pjesmu s napjevom, te se spustili na mjesto zvano „Fartiglia“, gdje bi ih na dva-tri mjesta dočekale lijerice. Tamo bi momci i djevojke plesali pod maslinama do zalaska sunca, nakon čega bi ribari odlazili na ribanje. Natjecali bi se tko će s mjesta Trpezice podno Supasa baciti svoje mreže, jer se događalo da upravo s toga mjesta na Spasovo ribari ulove pune lađe srdela.
O značaju i ulozi Spasova u bugarskoj narodnoj tradiciji pisao je Minčo Georgiev. Kako piše autor, tamo se uoči blagdana Spasova okupljaju duše umrlih i duše nečistih pokojnika – „rusalije“, vile. One se, kako se vjeruje, nakon što su raspuštene od Gospodina na Uskrs, četrdeset dana nakon njega, od četvrtka Spasova pa do Duhova, okupljaju na raznim tabuiziranim mjestima. Ljudi koji tih dana naiđu na takva mjesta mogu oboljeti od „rusaljske“ bolesti; isto im se može dogoditi ako rade i ne poštuju blagdan. Poštovala se zabrana spavanja tijekom Spasova i Rusaljske nedjelje, jer se držalo da se u tom vremenu duše usnulih mogu susresti s umrlima koji ih mogu zarobiti u njihovu svijetu. Na Spasovo i na Rusaljsku nedjelju izvodili su se obredi „rusalija“ („kaluš“) i „rosen“, „rusal“. U prvom obredu družina rusalija, držeći toljage i rusaljsku zastavu, plesala bi uz snažnu ritmičnu glazbu, zdesna nalijevo, oko bolesnika, istjerujući bolest iz tijela oboljeloga. U običaju „rosen“ oboljeli od rusaljske bolesti spavao bi na tabuiziranom kultnom mjestu kraj vode ili na gori, ispod šišarke hrasta ili cvijeta „rosen“ (jasenak). Kao što je čovjek u te dane mogao ozbiljno oboljeti, isto se tako vjerovalo da se može i izliječiti. Držalo se, naime, da će duše nečistih duhova – rusalija (samodiva), vila, putem kanibalističko-incestuoznih čina, napasti samu bolest, koja je interpretirana kao njihova posestrima, isto kao što bi napale i živoga, zdravoga čovjeka. Tako će oboljeli čovjek ozdraviti. Bolesnik i njegov pratitelj postavljali su za tu prigodu trpezu za „demonski“ – svadbeni pir, koji je uključivao i simbolični odnos vile s bolesnikom, odnosno s njegovom bolešću, o čemu je ovisilo izlječenje. Zapravo je bila riječ o odnosu između bolesnika i njegova pratitelja, koji je pretpostavljao i seksualnu vezu. Te večeri neplodne su žene lijegale s muškarcima, a mladež je također pohodila ta mjesta igrajući ulogu samodiva u raznim opscenim činima.
Osim spomenutih obreda, na Spasovo se izvodio i običaj “hodene iz poleto za dižd“, gdje se pjevalo o Sv. Spasu koji otključava nebo lijevim ključevima i tako oslobađa vode otete od demona, a izvodilo se i „spasovsko horo“, u kojem se pjevalo o pobjedi nad trima samovilama u planini. Analizom navedenih primjera spasovskih obreda može se iznijeti nekoliko zajedničkih značajki: komunikacija s mrtvima i vilama, oslobađanje voda i plodnosti otetih od demona, zaštita stoke od vukova, svadbeni elementi i seksualna konotacija. Bît svih tih elemenata jest oslobađanje plodnosti u proljeće: vode, bilja, stoke, ljudi, pobjeda nad negativnim ženskim elementom, vilama, samodivama, rusaljama, koje su te blagodati zadržale u podzemlju. Takva pučka predodžba imala je svoje ishodište u praslavenskoj mitskoj priči o već spomenutom dolasku mladoga boga Jarila u proljeće, u njegovu sukobu sa ženskim demonom, zaprječnikom Velom ili Vilom, otključavanjem podzemlja, te u svetoj svadbi s božanskom kćeri Moranom, o čemu je sustavno i iscrpno pisao akademik Radoslav Katičić u svojoj knjizi „Gazdarica na vratima“.
Duhovi ili Rusalje, kako se nazivaju u dubrovačkoj okolici, blagdan je koji se slavi pedeset dana nakon Uskrsa. Nekada se slavio tri dana, pa otuda naziv „Trojaki“ kod kajkavskih Hrvata, ili „Sv. Trojica“, „Trojičin dan“, kod pravoslavnih kršćana. Kasnije su Duhovima posvećena samo dva dana. Kao i Spasovo, Duhovi zauzimaju važno mjesto u pučkom kalendaru. Obredni ophodi i ples „kraljica“ ili „ljelja“, koje na Duhove u Slavoniji i Srijemu igraju mlade djevojke, ostatak su pretkršćanskih obrednih praksi, čije je značenje dvojako. One svojim hodom prizivaju svekoliku plodnost i buđenje prirode, a s druge strane, ostvaruju određenu relaciju s onostranim, sa svijetom umrlih predaka. U obredu „rusalja“, koji se na isti dan izvodi u istočnoj Srbiji, komunikacija s mrtvima ostvaruje se putem jedne od sudionica – „rusalje padalice“, koja tijekom obrednog plesa pada u trans. Važnu ulogu u obredu ima i kultno mjesto uz vodu, koja je sredstvo ili portal za ulazak u drugi svijet. U Makedoniji obred „rusalije“ izvode muškarci, no on nije vezan uz Duhove, nego uz dvanaest „nekrštenih dana“, uoči Božića, koji su također u vezi s mrtvačkim kultom predaka, kao što je to i s bugarskim „kukerima“. Ovdje nećemo iznositi dublje poveznice duhovskih ophoda s onima pokladnima ili kolendarskima, iako su one brojne; bitno je tek istaknuti da su oni stara duhovna baština, čiji su sadržaji određeni u komunikaciji prema dušama umrlih. Svaki završetak i novi početak, bilo da je riječ o kalendarskoj ili o agrarnoj novoj godini, granično je razdoblje u kojem se susreću dvije vremenske točke, pa onda i dvije dimenzije: stvarna i duhovna. Rusalje su i u Konavlima bile vrijeme obojeno magijskim praksama i narodnim vjerovanjima o umrlima. U jutro na sam blagdan, članovi kućanstva iz crkve su donosili blagoslovljenu vodu, kojom su zatim krstili bolesnike i sve one za koje se držalo da mogu pasti pod utjecaj osoba zlih očiju. Toga dana nije se ništa radilo, a u kućanstvima se molilo za pokojnike. Posebna se pozornost posvećivala suboti uoči Duhova.
„Tako se govorilo da duše koje su u čistilištu – rekli bi da Rusajna subota, to je subota uoči Duhova, da su tad duše u čistilištu najpotrebnije naših molitava. To se tako onda govorilo. Onda su se obično palile svijeće i onda bi se i molilo.“
„Rusajna subota smo je mi zvali. Postilo se na tu Rusajnu subotu obavezno. Znam priču kako je neka stara žena imala ćer i bila prokleta ta stara žena da je ćeri vazda govorila da je vrag odnio. I dobro, te ćeri nestalo ili kako je bilo.Muž jom je došo i donio brašna odnekle. I okle ti to kaže, ovo sam podijelio s tvojom materom. Okle moja mati, kakomoja mati, i onda se ona dosjetila i kaže – a kako vi kršćanske duše prevladate, savladate. A kaže – svaku lako, samo ne onu koja posti Rusajnu subotu. I ova ti se uzmi i posti,posti, dok je došla do Rusajne, jer nije znala ništa nego je postila. I kad je došla, sve ja našla zgorjeno, spaljeno našla što su imali. I on je došo i kaže – kučko, razoružala si me.“ca
Viši kustos Ivica Kipre
LITERATURA:
Kipre, Ivica. 2014. U stabru ti ljuti zmaje, u granam' ti soko sivi. Tragom pretkršćanskih elemenata u tradicijskoj kulturi dubrovačke okolice. Dubrovački muzeji, Dubrovnik: 191 – 197.