Na današnji dan, 24. svibnja 1847. godine rođen je brodovlasnik i predsjednik Dubrovačke parobrodarske plovidbe Federiko Glavić, jedan od najznačajnijih Dubrovčana u suvremenoj povijesti grada.
Predstavljamo crno – bijelu fotografiju krštenja parobroda duge plovidbe »Sveti Vlaho« u vlasništvu Dubrovačke parobrodarske plovidbe, pred gradskom lukom na blagdan sv. Ivana Nepomuka, 16. svibnja 1928. Na fotografiji drugi slijeva je Federiko Glavić, predsjednik Dubrovačke parobrodarske plovidbe, a društvo mu čine kapetan Ivo Bronzan, zapovjednik broda, gđa Mici Knežević, supruga doktora Stijepa Kneževića, kuma na krštenju, admiral Dragutin Prica, kum na krštenju, doktor Stijepo Knežević, član Upravnog vijeća Dubrovačke parobrodarske plovidbe i Vlaho Baletin, prvi časnik broda.
Inače, Federiko Glavić rođen je na otoku Šipanu, a njegovi roditelji bili su Božo Glavić Gribo i Marija Glavić, rođena Stjepović. Imali su devetoro djece, sedam sinova i dvije kćeri. Federiko je rođen kao četvrto dijete. U potrazi za poslom i boljim životom Federiko je kao četrnaestogodišnjak napustio otok i otišao u Južnu Ameriku te je u Čileu, na salitri, srebru i drugim rudama, stekao golemo bogatstvo.
Nakon skoro četvrt stoljeća izbivanja, potkraj 1896. godine vratio se u Dubrovnik. Zarađenim kapitalom prvo je započeo svoju društvenu afirmaciju izgradivši kuću u Šipanskoj Luci te potom 1902. godine reprezentativnu vilu Dubravka na Pilama.
U to doba Dubrovnik je svoju snagu bazirao na pomorstvu odnosno brodarstvu te na trgovini brodskim prostorom. Bio je tranzitno trgovačko središte u kojemu se nije razvijala prava trgovina, nego napose brodarstvo. Taj rigidni austrijski pa onda i austrougarski trgovački odnosno carinski sustav, branio je uvoz i izvoz iz dalmatinskih luka. Dvije „porte franco“ bili su Trst i Rijeka odnosno prije njih Venecija i Trst. Stoga je sve što se uvozilo i izvozilo moralo ići preko tih luka. Sve drugo bilo je zapravo neisplativo pa su dubrovački pomorski poduzetnici prijavljivali svoja poduzeća i brodove u matične luke Trst i Rijeku.
U to doba, kad je Dubrovnik bio na dnu i kad je prijetila opasnost da nestane njegovo pomorstvo kao jedina gospodarska osnova šireg dubrovačkog područja, Glavić je poduzeo riskantan potez. Uložio je golem novac najprije u parobrode, a onda ih je sve prijavio s matičnošću Dubrovnika. U vremenima kada su jedrenjaci već propali i zamijenili ih parobrodi, takvom je investicijom podignuo dubrovačko pomorstvo iz pepela. Taj uspjeh potvrđuje činjenica da je Dubrovnik ušao u Kraljevinu SHS, a kasnije i u Kraljevinu Jugoslaviju, kao najjače pomorsko središte koje je raspolagalo s najvećim brojem brodova, a bio je ujedno i najjača pomorska ekonomija u Jugoslaviji.
Glavić je bio i jedan od najvećih karatista u Dubrovačkoj parobrodarskoj plovidbi, inače prvom parobrodarskom društvu na dubrovačkom području osnovanom 1892. godine, iz koje je proizašla poznata dubrovačka brodarska kuća Atlantska plovidba. Od 1909. bio je najveći dioničar, a nakon 1918. i predsjednik Dubrovačke parobrodarske plovidbe kojoj je, nabavkom novih teretnih i putničkih brodova, obnovio flotu. Nova poslijeratna Dubrovačka parobrodarska plovidba, predstavljala je temelj koncentracije velikog dijela preživjelog dubrovačkog kapitala koji se, zbog prirode modernog akcionarskog odnosno dioničkog sustava vlasništva, sastojao uglavnom od više manjih dijelova. Godine 1939. flota je imala 25 plovila od kojih su dva teretna parobroda nosila ime „Federiko Glavić“.
Glavić se 1902. zauzimao i za dolazak željeznice te je bio inicijatorom i glavnim dioničarom dubrovačkoga tramvaja 1907-09. Naravno, na tramvaj dopremljen iz Češke, stavio je dubrovački grb. Bila je to prva velika privatno-javna investicija u Dubrovniku.
Federiko Glavić poticao je i stvaranje Dubrovačke trgovačke banke te je bio jedan od njezinih osnivača 1902. godine. Banka je u tom trenutku bila jedina samostalna novčarska ustanova u Dubrovniku te je, plasirajući kapital u Gradu i njegovoj okolici, dala značajan doprinos razvitku trgovine, pomorstva i gospodarstva općenito. Bio je i jedan od inicijatora osnutka tvornice boja i lakova Dubravka 1924. godine. Cijelo vrijeme poticao je ulaganja u modernizaciju i održavanje flote Dubrovačke parobrodske plovidbe te gradnju novih brodova. Tijekom života na različite je načine pomagao potrebite i podupirao različite akcije, no svojom je oporukom posebno velike iznose novca ostavio mnogim kulturnim, prosvjetnim i humanitarnim institucijama u Dubrovniku.
Federiko Glavić umro je u Dubrovniku 2. siječnja 1941. godine. Pokopan je u raskošnoj obiteljskoj grobnici na samome ulazu u groblje na Boninovu koju je dao izgraditi nakon tragične smrti kćeri Marije.
Viša kustosica Ljerka Dunatov