Kako Vam možemo pomoći?

Otoci Mrkan, Bobara i Supetar smješteni su na samome ulazu u Župski zaljev, a udaljeni su od Dubrovnika oko 7 kilometara. Na tim malim otocima povijest je ostavila brojne tragove. Na njima su podignute crkve prema čijim su titularima (sv. Marko, sv. Barbara i sv. Petar,) kasnijom jezičnom transformacijom, otoci dobili imena, a  poslužili su i kao prve karantene.

Odlukom Dubrovačke Republike iz 1377. godine, na njima su se morali skloniti svi oni koji su dolazili iz kužnih krajeva i ondje provesti 30 dana u izolaciji. Na ovim nezaštićenim otočićima za domaće i strane „došljake“ podignute su drvene barake koje su se u slučaju potrebe mogle lako spaliti ili razrušiti. Ukoliko nije bilo slobodnih mjesta na jednom od ova tri otoka, karantena ili kontumac se provodio na drugim otocima u blizini Dubrovnika.

Dubrovačka Republika 1429. godine donosi odluku o gradnji prvog dubrovačkog lazareta, odnosno karantene na Supetru, a kamena kuća za smještaj bolesnih i onih koji su bili sumnjivi na kužnu bolest izgrađena je dvije godine kasnije. Godine 1457. Senat je donio odluku o izgradnji lazareta na Dančama, no ona je započela tek 1465. godine.  Međutim, zbog niza epidemija, ni lazaret na Dančama nije mogao primiti sve oboljele i one koji su bili sumnjivi, pa je Dubrovačka Republika odlučila izgraditi lazaret na Pločama, čija je gradnja počela 1627.

Osim što je poslužio za smještaj prve karantene, otok Mrkan poznat je i po ranokršćanskom svetištu memorijalnog tipa, na čijim je ostatcima podignuta predromanička crkvica sv. Mihajla. Pokraj ruševina ove crkvice vidljivi su i ostatci benediktinskog samostana, za kojeg se smatra da je bio područni samostan sv. Marije s Lokruma. Poznato je da je Dubrovačka Republika podizala benediktinske samostane upravo na važnim strateškim mjestima jer su, između ostalog, imali obrambenu ulogu i služili su za praćenje kretanja neprijateljskih brodova. Posljednji redovnik samostana na Mrkanu bio je Petar, koji se 1296. godine preselio na Lokrum.

Na jednoj fotografiji iz Zbirke fotografija i fotografskog materijala Kulturno-povijesnog muzeja vide se ostatci benediktinskog samostana na Mrkanu. Zanimljivo je i to da je na Mrkanu jedno vrijeme boravio trebinjski biskup Salvije, kojega je 1252. godine iz Trebinja protjerao Uroš I. Nemanjić. Trebinjski biskupi, nasljednici prognanog Salvija, dobili su 1284. godine od dubrovačke vlasteoske obitelji Teophilis benediktinski samostan i pripadajuću mu crkvu na Mrkanu, pa se biskupija od tog vremena i zove Trebinjsko-mrkanska.

S obzirom da je dubrovački Senat predlagao, a papa imenovao trebinjsko-mrkanske biskupe, oni su najčešće birani među uglednim članovima dubrovačkoga klera. Trebinjsko-mrkanska biskupija bila je sufraganska biskupija, podložna Dubrovačkoj (nad)biskupiji, a kako je kontrolirala katolike u zaleđu, od iznimnog je interesa za Dubrovačku Republiku bio upravo izbor biskupa. Posljednji Dubrovčanin koji je upravljao ovom biskupijom bio je Mato Vodopić.

Marina Filipović