Dubrovački muzeji

 
Danas slavimo blagdan Uzašašća Kristova

Spasovo u kulturi dubrovačkog kraja

Blagdan Uzašašća Gospodinova na nebo ili Spasovo slavi se 40 dana po Uskrsu. Osim naziva Spasovo, kod Hrvata su zabilježeni i nazivi Križi, Križevo, Sensa ili Sensovo (od lat. ascensio – uzašašće). Tradicijska kultura poznaje veliko bogatstvo običaja i vjerovanja što se vezuju uz blagdan Spasova. Neizostavni su u tom smislu pučki ophodi križara ili križarica, što se prvi puta u pisanim dokumentima javljaju u 17. stoljeću u Bakru te crkvene procesije (procesijuni ili rogacijuni), u Župi i Rijeci dubrovačkoj te Dubrovačkom primorju poznate kao spasovi pročesijuni ili spasovi križi odnosno praćenje križa u Konavlima. Iako su u prošlosti zabilježeni u Bakru i Poljicima, ophodi križara, krstara ili križarica bili su karakteristični za Slavoniju i Srijem, a izvodila ih je mladež predvođena drvenim križem ukrašenim cvjetnim vijencem, maramom i zrcalom. Na svom ophodu, obilazeći kuće gdje su bili darivani, pjevali su počasnice ukućanima, proljetne obredne pjesme mitskog sadržaja koje pjevaju o ljubavi, bratu i sestri, bogatstvu i plodnosti, te svojevrsne dodolske pjesme kojima se priziva kiša i rodnost trave i stoke.

Na našem području nije se očuvalo sjećanje o postojanju pučkih ophoda po uzoru na one u Slavoniji, ali se zato tradicija crkvenih procesija predvođenih križevima odnosno barjacima bogato ukrašenim cvijećem (bogišama, violom ili šebojem, ružama, garofalima, šparogom) i trakama očuvala do danas. Kada bi se križevi raskitili, cvijeće se nosilo po poljima kako bi godina bila rodna. U Šumetu je po kazivanju Điva Buconića zabilježeno da su se bogiše ili perunike, koje su bile ubrane i blagoslovljene na Spasovo, nosile u pojate i sadile u baštine i polja kako bi bolje rodili.

U Dubrovačkom primorju vjerovali su da bogiša štiti od groma pa su je sadili u vinograde, dok su je u Šumetu sadili po njivama, također kao zaštitu od vremenskih nepogoda. Vid Vuletić Vukasović u jednom je svojem pismu zabilježio kazivanje A. Burana iz susjedne istočne Hercegovine, prema kojem se vjerovalo da je Bogorodica svome sinu Isusu perunikom, tamo zvanom kaluđer, izliječila grlo. U istom je kraju zabilježeno da su perunike na Spasovo bile posvećivane u crkvama te su se čuvale u kućama. Ako bi koga zaboljelo grlo, postavljali bi korijen od te perunike na grlo kako bi bol prošla.

Spasovske procesije održavale su se u ponedjeljak, utorak i srijedu uoči Spasova, koje se uvijek slavilo u četvrtak. Obilazilo se okolne zaseoke, crkve i granice sela te baštine,s postavljenim kamenim križevima u cilju osiguranja bogatstva i rodnosti polja. Križ-barjak pojedinog sela ili zaseoka svake je godine čuvao, ukrašavao i nosio drugi domaćin, odnosno njegova kuća. Na primjeru župe Presvetog Trojstva („svete Neđeje“) na Grudi, poznato je da su procesije u tri dana pred Spasovo obilazile sljedeće crkvice: u ponedjeljak Gospu od Zaluga u polju nedaleko od Popovića, u utorak Ivanju crkvu na Grudi, treći dan crkvu Sv. Tome u Zastolju, a na sam dan Spasova, u četvrtak, svi su se okupljali oko crkve Sv. Spasa na Grudi gdje bi se nakon mise častili. Spasovo je bio i dan kada su svećenici najčešće obavljali zaklinjanja skakavaca i drugih nametnika.

No, osim agrarnih karakteristika, Spasovo je bilo i pastirski blagdan. U Dubrovačkom primorju su uz pomoć posebne napravice „zumbe“, janjcima i kozlićima taj dan urezivali biljeg na uši. Isto tako, tamo su držali da na Spasov dan treba „okrvaviti tor“,odnosno zaklati neku životinju iz tora. Taj čin ostatak je stare žrtve koja se prinosila nadnaravnim silama ili duhovima zvijeri poput vuka, koje se htjelo udobrovoljiti kako ne bi štetile stadu u nadolazećoj stočarskoj godini. U pograničnim selima Dubrovačkog primorja na dan Spasova kuhale su se svinjske vilice s mladim bobom i kupusom te cicvara. Diljem Dubrovačkog primorja pastiri su na pašu nosili mladi sir koji su kao rani doručak jeli s medom od kadulje, koji se tada prvi put vrcao. U Konavlima je postojao običaj „gošćenja sirom“ u kojem bi se mladi pastiri, ali i djeca, na određenom mjestu u šumi, častili svježim sirom kojega bi jeli do iznemoglosti uz pokoji slatkiš. Uz gošćenje sirom, valjali su se po travi i cvijeću, brali ga te izrađivali vijence, a izrađivali su i zviždke i trumbete od jasenove kore. Čašćenje sirom i drugim poslasticama u šumi, ostatak je proljetnih obrednih gozbi. Momci, pastiri pozivali su taj dan djevojke da idu s njima na pašu uz obećanje da će im dati mladoga sira. Pastiri su također znali ukrasti sir pastiricama, a ako su pastir i pastirica bili zaručeni, bio je također običaj da zajednički doručkuju u šumi. U Dunavama su na Spasovo pastirice izrađivale vijenac od cvijeća pa kada bi stigle doma s paše, prebacivale bi ga preko kuće. Obveza zaručnika bila je da u kuću svoje buduće nevjeste donese svježega sira. U Konavlima je isto tako bio običaj da se na Spasovo zakolje mlado janje ili pijetao te zajednički objeduje u prirodi. U selu Vitaljini u Konavlima, u čast zavjeta, uoči Spasova ili na sam blagdan, u jutro domaćin bi na pragu kuće zaklao „Spasilo“, prvo janje ili jare koje se dobilo na početku godine. U Popovu polju na Spasovo su pleli veliki vijenac od kovilja, ispod kojega su rano u jutro protjerivali stoku na popasak.

Spasovski ophodi križara i križarica u Slavoniji imali su apotropejsku ulogu zaštite od vukova. U njima su sudionici vikali na vukove, blagoslivljali ovce te posjećivali pašnjake na kojima su cijelu godinu napasali stoku. U mjestu Dragoviji iznad Metkovića i Vida, na večer pred Spasovo, služile su se svete mise protiv vukova, a taj se dan zvao Vučindan. Sv. Spas, kojega su osobito častili pastiri, bio je zaštitnik od divljih zvijeri, ali i zaštitnik žetvenih prinosa, pa se čak zazivao i na svadbi. Uz druge nazive za posljednji žitni vijenac, tzv. Božju bradu, kod Rusa se navodi i Spasova brada. U primorskoj i konavoskoj molitvi, svojevrsnom blagoslovu koji majka daje mladencima u nevjestinoj kući, zaziva se Sv. Spas kao zaštitnik sretnog trenutka, „bog usuda“:„Susrio vas Sveti Spas i zgodio međ vama dobar čas!“; „Sad ajte s Bogom u miru Božjem! Sreća vam dobra na put, zla vam stranput! Do Bog i Sveti Spas, da vam se zgodi veliki dobri čas!(...)“; „U putu ih srio, Sveti Spas, u veliki dobar čas, ako Bog da, pa okrenuo sve potput, dobre na put (...)“

Sveti Spas pučko je ime za Krista Spasitelja, Boga, odnosno Božjeg sina. Način na koji ga se u molitvama i blagoslovima priziva pokazuje da je odnos prema njemu jednak odnosu prema drugim svecima pučkog kalendara koje susrećemo u drugim zazivima. Njegovo se čašćenje u tom smislu bitno ne razlikuje od čašćenja drugih svetaca, iako je on, u hijerarhiji svetosti, nadređen svima njima. On je pratitelj koji spašava i čuva čovjeka, putnika koji putuje cestom, kao i svakoga onoga koji je na životnom putu. U navedenim primjerima iz Konavala i Dubrovačkog primorja, on je zaštitnik svadbenog hoda ili ophoda, ali i životnog puta, sudbine mladenaca. Sir koji je sastavni dio spasovskog čašćenja ostavio je svoj trag i u svadbenim otkupima: „iza gore sunce“– pandišpanj, „voda od Jordana“– rakija, „sjajan mjesec“– sir, koji se u Dubrovačkom primorju daju starom svatu prije nego dopusti roditeljima da izreknu molitvu djeci – mladencima. U tome sakralnom govoru sir je metafora za Mjesec, čija je uloga u rastu bilja i kod stoke, kao i u magijskim postupcima, u vezi s mlijekom te ljubavnim činima, već dobro potvrđen. Spasovski ophodi trebali su osigurati bolji urod plodina, blagu i plodnu kišu, zaštititi stoku i selo od nedaća. Time je uloga Sv. Spasa kao donositelja plodnosti i drugih blagodati prenesena i na sam svadbeni ophod. To nas, pak, navodi na zaključak da u liku Sv. Spasa vidimo „interpretatio christiana“ pretkršćanskoga slavenskog božanstva plodnosti Jarila, čije su bitne odrednice ciklično kretanje kroz godinu, pri kojem se on pojavljuje skriven u likovima različitih kršćanskih svetaca. Znakovito je i to da pojedine spasovske pjesme križara i križarica iz Slavonije, pjevaju upravo o svetoj svadbi ili susretu mladog para. Osim toga, Sv. Spasu dodijeljena je uloga zaštitnika stoke od divljih zvijeri, posebice vukova. Neke od brojnih varijacija slavonskih križarskih pjesama navode i motiv lova na divlju zvjerad kako bi se zaštitila stoka.

U ulozi Sv. Spasa kao zaštitnika od zvijeri, ali i njihova gospodara, na površinu izbija još jedna od brojnih atribucija po kojima se u tome kršćanskom svecu može vidjeti pokršteni lik slavenskog boga Jarila. Spasovo se u obrednim pjesmama drugih slavenskih naroda, naročito Rusa i Bjelorusa, navodi u nizu najvažnijih blagdana, te se smatra da je i ono kao i blagdani poput Uskrsa, Jurjeva, svetog Trojstva, Ivanja, Petrova, Ilijina, zamijenilo ranije pretkršćanske proslave, pa i božanstva koja, nalik blagdanima, hodaju po krugu godine. Primjer takvih pjesmica, u kojima sveci slijede jedan drugoga te se vezuju uz agrarni život sela, su i sljedeće dvije iz dubrovačkog kraja:

 

„Uskrsenje i crvena jaja,

Đurđev danak i zelena trava,

Spasov danak i bijeli sirci,

Trojica crnoglav bobica,

Vidov danak u klasu šenica,

Petrov danak (...)“

(Kipre, 2014., kazivao Marko Biskup prema sjećanju svoje bake;Majkovi, Dubrovačko primorje)

 

 

„Skrsenje i šarena jaja,

Đurđev danak i zelena trava

Spasov danak i gore i polje.“

 

(Bjelovučić, 1910., str. 11; poluotok Pelješac)

 

Osim uz muško načelo plodnosti, u starom slavenskom mitološkom diskursu, Spasovo se vezivalo i uz Maru ili Moranu. Tako jedna makedonska biljarska pjesma iz okolice Ohrida, koju je donio Vitomir Belaj u knjizi „Hod kroz godinu“, opisuje kako se lijepa Marija rodila na Uskrs, krštena je na Jurjevo, a ošišala se i napravila frizuru na Spasovo. Tom metaforom htjelo se izraziti da je ona spremna za udaju za Sunčeva sina („Suncokreta“), kako se to kasnije u pjesmi opisuje. Vrijeme od četrdeset dana nakon Uskrsa do Uzašašća, u južnoslavenskoj tradiciji smatralo se liminalnim vremenom u kojem duše raspuštene od Gospodina 40 dana po Uskrsnuću lunjaju po zemlji, pa ih se kao takve moglo susresti na tabuiziranim mjestima, proplancima i šumama, naročito u vremenu između Spasova i Duhova. Spasovo se vezivalo i uz vile. U okolici Budve mladići i djevojke okićeni cvjetnim vijencima pohodili su brdo Spas na kojem su se nalazile ruševine istoimene crkve. Ispred tih ruševina stajalo je Vilino gumno, na kojem su momci i djevojke pozdravljali vile i pjevali obredne pjesme i u kojima se nižu slavenski mitski motivi o susreta dvoje mladih bogova – Jarila i Morane.

U dubrovačkoj je okolici velik broj crkava, kapela pa i brda posvećen Sv. Spasu i ta su se mjesta obilazila upravo na taj dan. Kod Makoša u Župi dubrovačkoj postojala je crkva zvana Gospa Sopolčica, spomenuta 1296. kao „ecclesia sancte Marie de Sopolcica“. Nazivala se još i Gospa pod Gorom, a stanovnici Postranja nazivali su je i Spasovicom, jer su se njezine ruševine pohodile na blagdan Spasova. U Konavlima je zabilježeno nekoliko toponima s nazivom Spasov krst, kojima su označena mjesta s kamenim križevima koji su se uobičajeno postavljali na rubu ili na granici seoskog agera, a bili su dio ophodne scenografije o Spasovu. Spasov krst tako nalazimo u selima Ljuta, Komaji (na granici Vignja i Sv. Đurđa), Gruda (Držojevići), Duba i drugima, te Spasovo brdo u Vitaljini i Spasovo brdo u Popovićima. Ne zaboravimo i to da se Sveti Spas u Dubrovniku zazivao i kao zaštita od potresa, kome je nakon snažnog potresa 17. svibnja 1520. bila podignuta i crkva kod velike Onofrijeve fontane.

U Luci Šipanskoj Spasovo se slavilo s posebnom pobožnošću. Svaki kapetan broda sa svojom je družinom pratio procesiju do vrha brda, na kojem je bila sagrađena crkva Sv.Spasa – Supas. Svećenik bi blagoslivljao svetim moćima na sve četiri strane, a ljudi bi se molili da Bog udijeli „blagoslov vrhumora i polja“. Nakon crkvenog obreda okupili bi se u hladovini i zajednički jeli pršut, kopsice, pečenu janjetinu, mladi sir i skutu. Tamo bi i zapjevali dva po dva, na starinski način. „Činčalicali“ bi,odnosno pjevali starinsku pjesmu s napjevom, te se spustili na mjesto zvano Fartiglia, gdje bi ih na dva-tri mjesta dočekale lijerice. Tamo bi momci i djevojke plesali pod maslinama do zalaska sunca, nakon čega bi ribari odlazili na ribanje. Natjecali bi se tko će s mjesta Trpezice podno Supasa baciti svoje mreže, jer se događalo da upravo s toga mjesta na Spasovo ribari ulove pune lađe srdela.

 

Činčalica

 

„Činčalica, pulingrica,

kokot poje, zoru zove:

Dig se zoro, nedigla se;

sutra jutro brieme ti je!

Luka Bajo, nie mi drago.

Pogji s vragom!“

 

(Palunko, 19. st., M. H. 139, br. 220; pjesma koju su pjevala djeca u jutro Spasova dana; Luka Šipanska, otok Šipan)

 

Kustos Ivica Kipre

21.5.2020.