Dubrovački muzeji

 

Kruna bunara s grbom bosanske velikaške obitelji Kosača

U fundusu Zbirke kasnosrednjovjekovne i novovjekovne kamene, metalne i koštane građe Arheološkog muzeja Dubrovačkih muzeja nalazi se i kruna bunara, odnosno pucal ili puco. Visoka je 83 cm, široka 90 cm, a izrađena je od jednog komada vapnenačkog bloka. Na tri njene stranice nalazi se po jedan identični grb izrađen u niskom reljefu.

Grb u obliku srcolikog štita okružen je viticama akantusa. Iznad štita naglašen je remen za nošenje štita. Po sredini štita nalazi se prikaz grba koji se sastoji od štita i bogato ukrašene kacige. Štit na grbu pripada tzv. turnirskim štitovima s tarčom (udubljenjem za postavljanje koplja) i zaobljenim stranicama. Površina mu je reljefno razdijeljena s tri kose grede ili pruge. Na štit nasjeda visoka, tzv. turnirska kaciga. Iz tjemena kacige, gdje je traka u vidu tordiranog užeta, izlazi plašt s naborima koji se spuštaju do štita i razvijaju se u bujne vitice akantusa. S gornje strane tjemena kacige, nastavlja se centralni heraldički motiv s prikazom lava koji u šapama drži zastavu na kratkom koplju. Na platnu kvadratne zastave je križ jednakih krakova. Između čuperaka bujne lavlje grive naziru se četiri ljiljana.  

Na osnovu prikaza te analogija i stilskih osobina grba, pretpostavlja se da je riječ o grbu osobe iz poznate bosanske velikaške obitelji Kosača. Lav je heraldička oznaka te porodice i javlja se na njihovim pečatima.S obzirom na povijesni kontekst te intenzivne odnose s Dubrovačkom Republikom, vjerojatno je riječ ili o Sandalju Hraniću Kosači ili o njegovu sinovcu (neputu) i izravnom nasljedniku Stjepanu Vukčiću Kosači.  

Sandalj Hranić (1393. do 1435.) bio je jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih bosanskih velikaša. Izravno je zaslužan za dolazak Dubrovačkog primorja pod okrilje Dubrovačke Republike 1399., odnosno 1404. godine. No, još je važniji bio zbog ustupanja svoje “polovice Konavala” Republici 1419. godine. U to vrijeme bio je običaj da Dubrovčani gospodarima okolnih zemalja, zbog njihovih zasluga ili očekivanih ustupaka, dodjeljuju građansko pravo i/ili vlasteoski status uz darivanje gotova novca, dragocjenosti, zemljišnih posjeda izvan grada i palača u Dubrovniku. Tako je Sandalj dobio tri kuće u gradu, a najraskošnija palača nalazila se na prostoru današnje Držićeve poljane, na glavnome trgu, u neposrednoj blizini Kneževa Dvora, Katedrale i lučkih vrata, tzv. Vrata od Ponte. Bila je sagrađena između 1420. i 1432. godine, a srušena je u velikom potresu 1667. godine. Vjerojatno je u predvorju te palače bila i ovdje opisana kruna bunara s heraldičkim prikazom lava. Pitanje je samo tko ju je postavio - Sandalj ili, nakon njegove smrti 1435. godine, njegov izravni nasljednik Stjepan Vukčić Kosača.

Stjepan Vukčić Kosača (1405. – 1466.) kao najmoćniji velikaš Humske zemlje ili Huma, ali u sastavu Bosanskog Kraljevstva, vladao je gotovo neovisno velikim područjem od Morače do Omiša i od Boke do Olova. Od 1448. godine nosi naslov herceg (od njemačkog „herzog“, u značenju vojskovođa, vojvoda), po kojemu nakon osmanskih osvajanja njegovi posjedi dobivaju ima Hercegovina, dok se izraz Humska zemlja u potpunosti gubi. Herceg Stjepan, osim nekretnina, od Sandalja nasljeđuje i dubrovačko građanstvo i plemstvo. Međutim, iako je u početku Stjepan nastavio dobrosusjedske odnose s Dubrovnikom, ubrzo se među njima razvija neprijateljstvo koje kulminira ratom od 1451. do 1454. godine. U promjenjivim ratnim uspjesima, Dubrovčani osvajaju glavnu Stjepanovu utvrdu grad Blagaj, no isto tako, i on dolazi pod gradske zidine. Stoga mu Dubrovčani oduzimaju plemstvo, palaču i druge privilegije, a njegovu glavu ucjenjuju s 15.000 dukata. Svršetkom rata i sklapanjem mira 1454. godine, vraćeno mu je plemstvo i sljedećih desetak godina, do hercegove smrti 1466. godine, vladalo je međusobno prijateljstvo.

Kruna bunara s početka priloga očigledno je u svom izvornom položaju bila u predvorju Sandaljeve palače, koja se nalazila nasuprot Katedrale prema Kneževom dvoru. Tu je vjerojatno bila do velikog potresa 1667. godine. Tijekom sedamdesetih godina 20. st. nalazimo je u prizemlju Palače Tudizić na uglu Straduna i Kunićeve ulice. Nakon toga je premještena u Lapidarij Društva prijatelja dubrovačke starine u sjevernom predziđu zidina, da bi na kraju dospjela u Arheološki muzej, a danas se nalazi u Revelinu na ulazu u izložbeni prostor.

 

Tekst i foto: dr. sc. Domagoj Perkić

 

LITERATURA – ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE

ANĐELIĆ, P., 1975.

P. ANĐELIĆ, »Grbovi hercega Stjepana Vukčića Kosače na kruni jedne kućne cisterne u Dubrovniku«, u: Tribunia, 1, Trebinje, 1975., 83–90.

ČREMOŠNIK, 1928.

G. ČREMOŠNIK, »Prodaja Bosanskog Primorja Dubrovniku god. 1399. i kralj Ostoja«, u: Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 40, Sarajevo, 1928., 109–126.

GRUJIĆ, 1926.

R. GRUJIĆ, Konavli pod raznim gospodarima od XII do XV veka, Spomenik SAN, 66, Beograd, 1926.

GRUJIĆ, ZELIĆ, 2010.

N. GRUJIĆ, D. ZELIĆ, Palača vojvode Sandalja Hranića u Dubrovniku, u: Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 48, Dubrovnik, 2010., 47–132.

KURTOVIĆ, 2009.

E. KURTOVIĆ, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Sarajevo, 2009.

LUČIĆ, J., 1968.–1969.

J. LUČIĆ, »Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog Primorja 1399.–1405.«, u: Arhivski vjesnik, XI.–XII., Zagreb, 1968.–1969., 99–201.

LUČIĆ, J., 1982.

J. LUČIĆ, »Kroz konavosku prošlost«, u: Konavoski zbornik, I., Dubrovnik, 1982.

 

 

25.7.2020.