Dubrovačka komuna počinje koristiti pečate već u XIII. stoljeću. Riječ je o velikom pečatu s natpisom u kapitali „Sigillum Communis Ragusii“, koji u pečatnom polju ima gradsku luku s tri tornja. Srednji toranj je viši od bočnih tornjeva, a ispod njega su vrata iznad kojih je lik svetoga Vlaha. Iznad bočnih tornjeva ugravirana su slova S. B. (Sanctus Blasius).
Nakon 1358. kada se Dubrovnik oslobađa mletačke vlasti i priznaje formalno vrhovništvo hrvatsko-ugarskog kralja, počinje se rabiti novi pečat, čiji je izgled donekle izmijenjen. Od prve polovice XV. stoljeća Dubrovnik se počinje nazivati republikom, pa se na velikom pečatu mijenja natpis u „Sigillum Reipublicae Ragusinae“ ili „S. Blasius protector Ragusinae reipublicae“.
Za manje važne dokumente (pozivi na sud, korespondencija s državnim službenicima), osim velikoga, rabio se i mali pečat. Od kraja XIV. stoljeća u dopisima za središnju vlast u Dubrovniku pečate s likom svetoga Vlaha rabile su knežije i kapetanije.
Dubrovačka Republika svojim je konzularnim predstavnicima izdavala diplome koje su uz rubove bile bogato ukrašene višebojnom florealnom viticom u tehnici akvarela, unutar koje je na vrhu prikazan lik svetoga Vlaha, smješten između dva državna grba. Pripadajući pečat bio je od crvenog voska s utisnute tri kule i svetim Vlahom u sredini, flankiranim inicijalima S. B. (Sanctus Blasius), a uz rub opremljen natpisom „Reipublicae Ragusinae S. Blasius Protector“.
Brojni dubrovački konzulati na Sredozemlju također su sve svoje odredbe i pisma potvrđivali pečatom s likom svetoga Vlaha, uz čiji je rub bio naziv dotičnoga konzularnog predstavništva.
Viši kustos mr. sc. Tonko Marunčić